25.maj-Priča o ugašenoj mladosti, priča o Šemsi Hasičić iz Gradačca

1277

Šemsa Hasičić, 20 godina.

“Bila je dobro dijete. Šta god da je radila, da je živa, mogla je. U džamiju, u školu, kopat’. Takva je, eto bila. Al, Bog je uzeo.”

Ove riječi i majčine suze premalo su da, i neko kome je pisanje poziv, napiše priču o djevojci koja je tek otkrivala život. Plašim se ovog pisanja. Dugo, predugo sam ga odgađao. Strah. Ipak, pišem.
Šemsa Hasičić, rođena 14. maja 1975. u Zelinji Donjoj, Gradačac. Osnovnu školu završila je u svome rodnom selu, a srednju Tekstilno-tehničku u Gradačcu. Bila je student Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Iz ove kratke biografije krije se djevojčica prerano odrasla. Onako kako odrastaju djevojčice u ovom kraju. Ukradena od svoje lutke i snova, rano. Život na selu ne trpi odlaganja. Njiva, kuća traži ruke, mnogo ruku. Jer stići se mora, posao ne čeka. Ovdje male curice kuhaju pite. A kažu da je to ispit života. Možda.

Šemsa je bila dobar učenik. Uvijek. Iako škola u Gradačcu nije kao druge škole. Ovdje se u školu ide između dva granatiranja. Ovdje se uči brzo. Nikad ne znaš koliko traje mir.

Odlazak u Tuzlu bio je ostvarenje snova. Student. Novi prijatelji. Život je drugačiji od onoga juče. A ipak isti. Ljudi ostaju isti. Ono što nose od kuće je biljeg. Dobar ili loš. Ali uvijek tvoj.

Šemsa je imala onu dušu koju samo vrijeme i život ovom kraju poklanjaju. Život nije lagan, ali je lijep. Tako je živjela i u Tuzli. Učenje, druženje sa Razijom, Almasom, Jasminom. Kao i kod kuće. A vikend kući. Treba pomoći.

25. maj. Četvrtak. Sutra će Šemsa možda kući. Danas treba izaći na čaršiju. Toliko toga treba vidjeti. Sutra će komšinice doći da pitaju šta ima u Tuzli. Treba vidjeti da bi se pričalo.
Njih četiri uvijek zajedno. U Gradačcu, kod kuće, u Tuzli, noćas će pred “Kapiju”.

Tamo su svi sa fakulteta. Ne znam šta su pričale tih posljednjih minuta. Ne znam da li su se smijale. Jesu. Sigurno. Pa one imaju samo dvadeset godina. I čitav život je pred njima. Koliko generacija mladih Bosanaca se danas rađa a prva slova će učiti od Šemse. Život je lijep. Ovdje je lijepo. Koliko mladih ljudi večeras šeta čaršijom. Život je lijep. Ovdje ti se ništa ne može ružno dogoditi. Rat je ostavila za sobom. Kod kuće. Sutra će dolje. Pucat će, ali zna ona već gdje padaju. Više se ne boji. Ovdje je tako lijepo. Puno života.
I ovdje je kraj priče. Ovdje je kraj svega. Ovdje počinju majčine suze. Ova priča će možda jedina biti bez fotografije. Malo ih ima a majka se ne može odvojiti od njih.

“Ovo je moja Šemsa. Nema puno toga. Nije se to kod nas puno slikalo.”

Zato ti koji čitaš ovo zamisli lijepu mladu Bosanku.

“Bila je dobro dijete. Šta god da je radila, da je živa, mogla je. U džamiju, u školu, kopat’. Takva je, eto bila. Al’ Bog je uzeo.”

Ernes Hadžimuhamedović

Komentari

komentara