Denis Pasha Šaldić

A evo vam čovjeka sa lunaparkom u glavi. Lutanja, usponi i padovi u stanju svijesti prate ga i u ostalim sferama njegovog, obavezama ispunjenog, života u sklopu kojeg ipak rijetko šta kvalitativno postigne. Vrhunski je govornik (jadni slušaoci), usta ne zatvara. Prva ljubav mu je bila pčelica u obdaništu, prvi poljubac je dobio na takmičenju za najbolji esej o nekom političaru ili historijskoj ličnosti. Poslije raskida sa obrazovanjem, ušao je u vječiti brak sa poslom. Nije on klasični karijerista, samo je opsjednut radom. Teško nalazi stalni posao jer je nemoguće strpati tako slobodoumnu (čitaj: nezrelu) osobu u neku tamo kancelariju i davati joj neke tamo papire da pečatira, potpisuje i ispisuje. Osobe kao što je on viđane su na radnim akcijama u Titovo vrijeme, mada se priča da su neke zazidali u temelje zgrada, stubove mostova i betonske podloge korita manjih rijeka. U stanju je da uradi mnogo više nego svi ostali zajedno, ali teško da ikad išta čini za svoje dobro. Sposoban je da izazove pogrome raznih vrsta – od oluje na sopstveni rođendan, pa do masovnih egzodusa. Dovešće vas do smijeha, suza, bijesa, cijepanja karata, bacanja šahovske table kroz prozor… Ubijediće vas da ništa ne radite po pravilima, a kad mu pokažete pravila, objasniće vam da je mislio na NJEGOVA pravila, a ne taj bezvezni komad papira o kome vi pričate, to vjerovatno treba da progutate. Često voli da boravi u kafani jer ga, kako on tvrdi, pogađa što je svijet okrutno mjesto puno patnje. Ne voli da postupa po onome što bilo koja vjera nalaže, ali će se držati Boga k’o pijan plota jer neko mora da opravda njegove greške. Ignoriše sve s čim se ne slaže. Ukoliko ikad i postane vjernik, postoje velike šanse da će ga vrbovati neka sekta, koju će poslije sam preuzeti.
Inače je osoba koja razveseli svoje kolege, ali samo onda kad napusti prostorije radija.