Duško Trifunović, čovjek koga smo ostavili

86
15/05/2018 20:30

Izvor: 

Piše
Dragan Bursać

Nemam ja više ljudi. Mene nema više ko da traži. Mene više niko ne smije da nađe. Može da me traži koliko hoće.

Pričao mi jedan pričac.

Bajagina priča

U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovjek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbjeglica koja nigdje nije prispjela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu.

A kad padne noć, gdje da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sjete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. No, sjeti se naš junak da ima nekakvog rođaka na željeznici i potraži ga. Rođak izbjeglici “obezbijedi” smještaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigdje ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu.

Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbjeglica budio u Baru, daleko dolje na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovjek počeo živjeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugdje si, a nigdje. Stalno si negdje, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku uđericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao.

I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbjeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVJEK Duško Trifunović.

Šta bi dao da si na njegovom mjestu?

“Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vrijeme spavao u vozu. Nisam imao gdje drugo. Kao izbjeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sjednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do posljednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo radit po noći, a ne mogu spavat u parku. A, nisam ni neki noćni čovjek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hljeba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u “Prometejevu” knjižaru, gdje sam se najčešće grijao i gdje sam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: “Gdje si bio?” Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo.

Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bjedne priče kako nemam gdje spavati, gdje se okupati i gdje držati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio “Brankovu nagradu” u Novom Sadu i ja sam tu obilježen kao pjesnik.”

Ovako je govorio Duško Trifunović u svom posljednjem intervjuu, koga je dao Branku Stankoviću u emisiji “Kvadratura kruga” na RTS-u.

Priča o paketiću germe i poklonu za dijete

Ali ima jedna još starija, u dubljem zaboravu utopljena priča. Priča o Dušku Trifunoviću, čovjeku koji je svoj život proveo u Sarajevu, koji je ušao u naše glave, naša srca, naše duše, naše čitanke, kao onaj Čika Duško, koji nas je pitao “Šta djeca znaju o zavičaju”. I ne, nije ovo priča o Bregoviću, Bijelom dugmetu, Teškoj industriji…Nije to neka pop ikonična storija o kakvoj pikanterije vrijednoj minijaturi, koja se zaturila od nas slijepih kod očiju.

Negdje na početku rata, jedna žena je stajalu u redu u polupraznoj prodavnici u Sarajevu. Na Alipašinom polju. Žena sa trogodišnjom kćerkom. Od svega što su mogle kupiti, uzele su par paketića germe i jedan paketić praška za pecivo. Sve i ništa. To im je jedino osalo na praznim rafovima. Ispred njih na kasi stoji čovjek, a u njegovoj korpi pet kesica grisinija, dvije tegle džema i dvije Frutekove kašice (od krompira). Čovjek je pogledao mladu ženu sa kćerkom, platio svoju “obilatu” korpu fasunge i izašao.

Taj isti čovjek sačekao je da žena i djevojčica izađu iz prodavnice i obratio im se riječima “Da li biste mi učinili jednu veliku uslugu?” Nakon toga, zamolio je ženu da uzme kesu koji je držao kao dar za djevojčicu. Da i to je bio Duško Trifunović.

Po njemu se ništa nije dostojno zvati

Duško Trifunović, najveći gospodin ljudskog uma na našim prostorima, živio je kao skitnica, dok su pojedini mediji po Bosni pisali laži da je ministar kulture u Karadžićevoj vladi i da je ode u slavu snajperista. Da, i tu pljuvačinu je doživio i preživio Duško.

A, znate li da je prije rata, taj naš Čika Duško napisao dramu “Kulin Ban”, u slavu naše, bosanske pismenosti? Znate li da drama nikada nigdje nije izvedena? Znate li da se od Sarajeva, pa na dalje po Dušku Trifunoviću ništa ne zove? Jer takva smo mi sorta. Što bi rekao njegov brat po peru Brančilo Ćopić, znaš ti nas, j**o ti nas.

Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bijedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu. Jer, najbolji pjesnik je mrtav pjesnik.

Čika Duško, bili smo ti loši đaci, ništa o zavičaju od tebe naučili nismo. A kako smo se o tebe ogriješili, možda je dobro što se po tebi u ovim našim poganštinama od državica ništa ne zove.

Pa je najbolje za kraj citirati Duška Trifunovića: “Ja odlazim, hvala vam lijepo. Vi se snađite, ako možete.”

A ne možemo!

 

Komentari

komentara