Ispovijest Edina Džeke: U BiH se uvijek govorilo “još si mlad”

29

Edin Džeko u otvorenom razgovoru na zvaničnoj stranici Rome govorio o svojoj karijeri, počecima i razlozima zbog koji je ostao u Romi.

Odakle potiče strast prema nogometu? Je li to nešto prirodno ili je naslijeđeno od oca?

“Ne znam. I moj otac je bio nogometaš, u nižim ligama u Bosni, tako da je definitivno moguće da je pomogao u tome. Ali morate se sjetiti da je tada bio rat u Bosni, kad sam bio mlad. Tako da sam počeo igrati prilično kasno, tek nakon što je rat prestao. Nakon što je rat prestao, otac me odmah vodio na treninge. Imao sam 9, 10 godina… A onda sam nakon toga gledao neke njegove utakmice koje prije rata nisam mogao gledati”, rekao je Džeko.

Rat, je li to bilo nešto čega ste vrlo svjesni?

“Da, bio sam … bio sam vrlo svjestan. Definitivno znam šta je bilo. Ali to je u prošlosti. Ne želim sada o tome razgovarati. Ali očito sam bio mlad: imao sam negdje oko šest godina. Ali čak i ako sam bio svjestan, vjerojatno je za moje roditelje i za ostale starije ljude bilo mnogo teže. Djeca se samo žele igrati, a ponekad niste ni svjesni koliko je opasno”.

Kad ste na kraju počeli igrati, jeste li uvijek mislili da ćete završiti kao napadač?

“Ne sjećam se zapravo. Ali, naravno, na početku, kad imate 10 godina i sve započnete, smjeste vas bilo gdje. S vremenom počinju tražiti vašu poziciju, za koju misle da je najbolja za vas. Ja sam uvijek postizao golove, tako da mi je to uvijek bila uloga – ponekad bih malo igrao na desnom krilu, ali uglavnom sam uvijek pokušavao postići golove”.

Budući da je otac malo igrao na visokoj razini, jesi li uvijek mislio da ćeš doći do nekog nivoa u igri? Jesi li očekivao da ćeš uspjeti?

“Da budem fer, nisam o tome razmišljao. Naravno, svi sanjaju o tome da budu neko i nešto postignu. Naravno, kao što znate, kad ste mladi, ne razmišljate previše. Nisam mislio previše o tome”.

Kada je Edin počeo da razmišlja da je dovoljno dobar da igra i izvan svoje zemlje?

“Ne znam. U mojoj zemlji uvijek se više cijenilo starije igrače. Uvijek bi vam govorili: “Još si mlad …”. Tako da nije uvijek bilo lako dobiti redovnu priliku. Gledajući unatrag, ne znam – možda u to vrijeme nisam bio dovoljno dobar, ili sam možda bio, ali su favorizirali starije igrače. Za mene je bilo važno preseliti se u Češku s istim trenerom koji mi je bio i trener u Željezničaru. Kada se nakon nekoliko mjeseci vratio u Češku, nazvao me je i otišao sam ravno njemu jer sam bio siguran da mogu naučiti i da se mogu poboljšati s njim. Definitivno mi je pruženo više mogućnosti za napredak i rad, opet intenzivno radeći s njim”.

Je li to bio tvoj prvi odlazak od kuće i koliko je blo teško? Sada već imate iskustvo življenja u mnogim zemljama, znate strane jezike, ali da li je to prvo iskustvo bio šok?

“Da, mislim, imao sam 19 godina, možda 18 i pol. Ne sjećam se tačno. Mislim da je bilo ljeto 2005. I, da, očito je to bilo prvi put da sam napustio dom na duže razdoblje. Nije mi bilo lako, mojim roditeljima nije bilo lako – ali takav je život. Odlaskom sam, ipak, postao čovjek jer sam se morao suočiti s toliko stvari o kojima ranije nisam ni razmišljao”.

Je li odlazak iz Teplica u Volfsburg bio najveći iskorak u karijeri?

“Vjerojatno. Kad sam otišao tamo, imao sam sreću da imam trenera, Feliksa Magata (Felix Magatt), koji nas je uvijek gurao do maksimuma, čak i više od toga ponekad. Jer stvarno smo jako naporno trenirali. Mislim da je to bila još jedna važna lekcija za mene. Uvijek sam išao korak po korak. Bio sam u Bosni, zatim sam napravio korak i bio sam u Češkoj, zatim sam uzeo još jedan i bio sam u Njemačkoj.

O tituli s Volfsburgom…

“Fizički smo tada bili jaki i spremni na sve. Imali smo i puno mladih igrača, sa nekoliko iskusnih. Osnova su ipak bili mladi igrači koji su mogli puno da trče. Uvijek smo igrali u istom sastavu s dva napadača i formacijom 4-3-1-2. Pokazli smo klasu i definitivno smo zaslužili titulu. Ponekad smo postizali po pet golova protiv nekih dobrih ekipa. Bilo je zasluženo”.

Mančester siti… I tu je Edin osvojio titulu.

“Siti nije dugo ništa osvojio i zato je postojao pritisak. U Volfsburgu niko nije ni očekivao da osvojimo ligu, a uspjeli smo. U Sitiju su svi očekivali da ćemo u nekom trenutku osvojiti titulu. Kupili su tada velike igrače, bilo je puno dobrih igrača. Dakle, postojao je pritisak da se to osvoji. Na kraju smo i uspjeli. Dva puta smo osvajali titulu. Oba puta je pritisak bio ogroman, ali igrali smo napadački i atraktivan nogomet”.

Da li su navijači Sitija više cijenili Edina kada je otišao nego kada je bio u klubu?

“Može biti. Kad ste tamo, ljudi se mogu naviknuti na vas. Stvari se mogu promijeniti u ovisnosti od tog kako igrate. Uglavnom to ovisi o rezultatima tima. A onda kad odeš … to može biti isto kao sa djevojkom; tek kad ode, shvatiš što si zapravo imao i izgubio! Ali mislim da me cijene i više nego sada kada sam bio tamo. I dalje čujem da povremeno pjevaju moje ime, a neki me zovu legendom. To je lijepo”.

I porodica je sada važna u Edinovim odlukama.

“Naravno, više ne razmišljaš samo o sebi. Kad sam bio mlađi, uvijek sam razmišljao samo o tome gdje želim ići – to je bila moja karijera i bila je moja odluka i htio sam napredovati. Neću čitav život igrati nogomet, pa počneš donositi odluke, a porodica je naravno jako važna u svemu tome. Ona je ovdje sretna i to je najvažnije”.

O novom ugovoru s Romom .

“Potpisao sam još tri godine. Ako ostanem još tri godine, u ovom klubu bih ukupno proveo sedam godina. Dakle, do tada će to biti najduži period koji sam proveo u bilo kojem klubu. To će biti klub za koji sam postigao najviše golova, to će vjerojatno biti ekipa za koju sam igrao najviše utakmica. I, naravno, nadam se i s ponekim trofejom. To je uvijek bio cilj”.

Radio Bet / Izvor: Dnevni Avaz

Komentari

komentara