menu Naslovna chevron_right
MagazinVijesti

Priče Merjem, Sarah i Zare će vas naučiti da nikada ne trebate odustajati

Urednik | 18. Novembra 2020.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu se svake godine prije vremena rodi 15 miliona djece, a milion njih ne dočeka svoj peti rođendan. Upravo danas, 17. novembra, obilježava se Međunarodni dan prijevremeno rođenih beba.

Svoju životnu borbu i priču o hrabrosti za Klix.ba ispričale su majke heroine na čije sudbine malo ko može ostati ravnodušan. Iza njih su teške trudnoće, brojni izazovi, a za neke borba još nije završila.

Edina Vareškić je svoju Sarah rodila u 34. sedmici trudnoće. Težila je samo 1.500 grama.

“Imala sam tešku trudnoću, u 24. sedmici sam ostala bez plodne vode, nakon čega sam odmah hospitalizirana. Pustili su me na sopstveni rizik, ljekari su mi govorili da se u tom čekanju može desiti da beba ne preživi. U međuvremenu se plodna voda vratila, ali i dalje su protoci kroz pupčanik bili slabi”, priča nam Vareškić.

Teško je bilo buditi se svako jutro u strahu da li ću osjetiti svoju bebu ili ne…

No, nadu nikada nije izgubila.

“I nas dvije, drugarice, jedna drugu smo podržavale i čuvale. Bilo je teško strepiti nad tim malim (velikim) bićem, svako jutro buditi se u strahu da li ću je osjetiti i tako smo ‘izgurale’ u toj agoniji i strahu, ljubavi i sreći do 34. sedmice. Doktor koji mi je vodio trudnoću rekao mi je da smo beba i ja medicinsko čudo”, prisjeća se Vareškić.

Tako je hitnim carskim rezom rodila bebu od 1.500 grama.

“Rekli su mi, kad se rodila, da je pokušala sama disati, ali nije uspjela jer je imala vodu u lijevom plućnom krilu te su uz dren izvukli. Nisu bili optimistični, ali ipak je to moja hrabra mrvica koja je bila skoro mjesec i po na neonatologiji i došla kući kao prava heroina”, govori Vareškić.

Strah koji je osjećala za svoje dijete, dodaje, ne može se opisati riječima.

“Kada sam je vidjela tako malenu u onom ogromnom inkubatoru, plakala sam više od brige nego od sreće. Mlijeko mi se smanjilo od stresa, ali nisam odustajala od izdajanja. Davala sam koliko sam mogla, nekad je to bilo svega pet mililitara. Bojala sam se kako će tako mala preživjeti, jer se nikad nisam susrela s tako malom bebom, ali na koncu svega ona me je naučila da tako mala nije strašljiva, da je jaka i da se može izboriti za svoje mjesto u ovom svijetu. Hvala joj što me je naučila da uvijek treba vjerovati i nikad ne odustajati. Hvala Bogu što je spasio moju curicu koja danas ima 17 mjeseci i hvala mojoj porodici na ljubavi”, kazala je.

Neumorna borba za potomstvo i život

Dan prijevremeno rođenih beba jako je važan i za Sanelu Šljivo. Ona je nakon sedam godina čekanja u 28. sedmici trudnoće rodila svoju Merjem. Imala je samo 1.400 grama.

“Patnja i bol koja se prožimala dugo godina prestaje i prelazi u radost onog momenta kada uzmete to malo biće u svoje naručje i kada zajedničkim bitkama krenete da koračate u život pred vama”, govori Šljivo.

S obzirom na to da su se Sanela i njen suprug dugo borili da postanu roditelji, nakon brojnih pokušaja, na kraju su se odlučili na vantjelesnu oplodnju. Merjem je na svijet stigla 21. februara 2018. godine.

Merjem je, kaže nam, prva dva mjeseca bila u inkubatoru i tada je bila odvojena od nje.

U svijetu se svake godine rodi 15 miliona prijevremeno rođene djece (Ilustracija: Shutterstock)U svijetu se svake godine rodi 15 miliona prijevremeno rođene djece (Ilustracija: Shutterstock)

“Zvali smo svaki dan, da pratimo stanje i kilažu, s obzirom na to da je na samom početku izgubila nekoliko grama. Međutim, Merjem nam se ubrzo pridružila kući, gdje smo je svi s ljubavlju i željom dočekali. Prema preporuci ljekara, vodili smo je na kontrole, radili određene vježbe da bi se naša beba nastavila razvijati u normalnom smjeru, pratili smo njen napredak. Danas je Merjem velika curica”, s ponosom ističe Šljivo.

Sva hrabrost i optimizam male Zare

Mnogi znaju za djevojčicu Zare Sivčević i njene majke Gordane Bojanović-Sivčević čija borba traje već 14 godina. Zara je rođena u 28. sedmici trudnoće, ljekari su rekli njenoj majci kako neće preživjeti. Ako i preživi, živjet će kao biljka. Međutim, Zara ima cerebralnu paralizu-hipotoni sindrom, ali pobijedila je ljekare i bila jača od crnih prognoza.

Palčica koja je rođena sa 820 grama, danas s porodicom živi na relaciji Slovenija – Tuzla. U Sloveniji je krenula u školu pri Zavodu CIRIUS (centar za obrazovanje, rehabilitaciju i usmjeravanje), gdje osim obaveznog školskog programa ima i individualni program rehabilitacije.

“U 25. sedmici trudnoće sam dobila preeklampsiju i njen razvoj je tada stao. Samo tri sedmice je dobijala kisik od mene, jer u stanju u kojem sam bila (pritisak 260/220, bez funkcije bubrega, pod terapijom lijekova), ona i nije mogla dobiti ništa drugo što joj je trebalo za razvoj. Grubo je otrgnuta u trenutku kada je trebao da započne proces formiranja organa u njenom tijelu”, prisjeća se Bojanović-Sivčević.

Sve što je slijedilo je, kako kaže, samo velika borba u kojoj su njena volja, snaga i taj dobar pozitivan duh koji joj je udahnula i koji je vodi sve ove godine njenog života.

“Rijetko kada stignem razmišljati o prošlosti, sve ono što je prošlo je manje važno u odnosu na ono što dolazi i što treba proživjeti i izboriti se s njom. Godinama sam se nadala da će osviještenost o tome na koji način pomoći roditeljima prijevremeno rođenih beba, biti veliki prioritet društva uopšte. Nažalost, i dalje su uglavnom prepušteni sami sebi, snalaženju ‘na svoj način’ i prostom komunikacijom s onima koji su bili u sličnim situacijama”, nerado ističe Zarina mama Gordana.

Teško je, dodaje, naći se u situaciji kad ne zna šta, kako, koliko, u kojem trenutku, šta ako… i milion drugih pitanja i nedoumica koje zateknu roditelje djece rođene prijevremeno, visokorizične djece.

“Odgovorno tvrdim da svaki roditelj u prvi mah i ne može da shvati šta znači prijevremeno rođena beba. Koliko je to složen i kompleksan put koji ga čeka, na kakve prepreke će nailaziti i sa čim će se sve suočavati, i da li svjesno ili nesvjesno, većini treba puno vremena da to prihvate i da krenu od početka. Dan po dan. Jer sve ono što važi za bebe rođene u terminu, ne važi za prijevremeno rođene bebe. Za njih i njihove roditelje je jedna druga borba. Jača. Složenija. I trebalo bi da ovaj dan bude posvećen tome kako tim ljudima dati podršku kada dođe do toga da umjesto blažene trudnoće koja treba da ima svoj sretan kraj rađanjem zdrave bebice u normalnom terminu, oni dobiju malo biće koje je trebalo još biti zaštićeno u stomaku svoje majke”, poručuje Gordana.

Imala je smežuranu kožu cijelog tijela, danima je bila u položaju fetusa…

Kada je rođena, Zara je, priča nam, bila potpuno iscrpljeno, minijaturno biće, s puno kontraktura, deformiteta, anomalija…

“Tako su nam tada ljekari opisivali njeno stanje. Imala je smežuranu kožu cijelog tijela kao da ste joj obukli benkicu pet brojeva veću. Bila je danima u položaju fetusa, zgrčena, sive boje kože, s jedva čujnim stenjanjem kojim se oglašavala. Noge su joj bile ‘isprepletene’, stopala okrenuta uz noge. Ništa za nju nije bilo u bolnici, ni pelene, ni benkice, bila je umotana u gazice u inkubatoru. Dvadeset treći, četvrti dan pala je na 560 grama”, s knedlom u grlu priča Bojanović-Sivčević.

Bile su to, nastavlja, noćne more. Ipak, bila je jaka u svojoj želji, vjeri i ljubavi da preživi sve.

“Mi smo vjerovali u njenu snagu i to je ono čemu sve ove godine posvećujemo posebnu pažnju. Da njegujemo tu njenu snažnu volju, tu njenu upornost i ljubav da dođe do nekih trenutaka koji će joj pomoći u životu. Prve dvije godine njenog života bile su lutanje od ljekara do ljekara, od bolnice do bolnice. Nije bilo velikog interesa ni od koga za nju”, govori naša sagovornica.

Tada su shvatili da je to samo gubljenje vremena i da odlučujući korak moraju napraviti oni kao roditelji.

“Tako je i bilo. 2008. godine smo otišli na pregled u Ljubljanu, na pedijatrijsku kliniku i od tada smo, zahvaljujući doktoru Davidu Naubaerju, Zarino liječenje s individualnim programom rehabilitacije radili planirajući svaki dio kao jednako važan. Dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza-hipotoni sindrom (mišićna nerazvijenost), imala je iščašen desni kuk, stopala u equinovarusu, horeoatetozu. Nije mogla sjediti, nije mogla držati glavu, nije imala nikakve smislene pokrete”, govori Gordana.

Zara je prošla pet operacija, tretmana botoksa, terapije bobata, vojte, therasjut terapiju, delphinoterapiju… Od djeteta koje nije moglo ništa, počela je sama sjediti bez podrške, glavu držati samostalno, kontrolisati pokrete.

“Počela je svoje tijelo vući na laktovima, voziti bicikl, jahati, plivati… Sve je to doprinijelo njenom napretku, a od 2018. godine smo već bili na tri ciklusa neurorehabilitacijske robotike u Zagrebu. Trenutno smo na četvrtom ciklusu ovih terapija koje su do sada dale veoma dobre rezultate u njenom napredovanju ka samostalnijim radnjama, pokretima, što nam daje nadu da će uspjeti ojačati mišiće svog tijela, pridobiti na njihovoj kontinuiranosti i da će jednog dana moći sama koračati u ortozama i uz pomoć hodalice, ali bez pomoći druge osobe”, optimistična je Bojanović-Sivčević.

Zarina pozitivna strana, njena vedrina, optimizam, ljubav za svaki dan njenog života i za sve i svakoga što je okružuje, su, kako kaže, njeno najjače oružje.

“U Sloveniji nemamo rješen status koji bi nam olakšao život tamo, tako da je borba za Zaru, borba za svaku marku svakog sekunda našeg života. Puno ljudi je prepoznalo njenu želju da bude samostalnija, njenu hrabrost i upornost. Uz nas su i to je najljepši dio ove priče. Zara ih prosto motivira da joj pomognu. I iskreno se nadamo da će uspjeti, jer kada čovjek nešto jako želi i kada hrabro ide ka svom cilju, mora doći do njega. Zara je krenula ka svojim zvijezdama. Od ničega. Kako kaže sama: ‘Obećale smo, mama, jedna drugoj da ćemo zajedno šetati. A obećanje se mora ispuniti'”, kazala nam je Bojanović-Sivčević privodeći svoju priču kraju.

Radio Bet / Izvor: Klix.ba

Komentari

komentara

Written by Urednik




  • play_circle_filled

    Radio Bet
    Kiša dobrih nota

play_arrow skip_previous skip_next volume_down
headset