ŠOKANTNO PISMO UČITELJA: Ima li neko da zaštiti prosvjetne radnike?

765

Tragična smrt dječaka Mahira Rakovca uzburkala je javnost i po ko zna koji put pokazala koliko je naše društvo bolesno i prepuno licemjerja. U svim reakcijama na ovaj tragični događaj najmanje je onih kojima je iskreno žao mladog života, a najviše onih koji love u mutnom i koji žele svoju odgovornost ili eventualnu odgovornost prebaciti na druge. Razumjeti se može ako roditelji i rodbina tragično nastradalog dječaka naprave neku grešku tražeći pravdu, objašnjenje, smisao, i razloge ovog nenadoknadivog gubitka, ali ne smijemo pokazati razumijevanje za one „heroje“ koji koriste ovu tragediju i uzvikuju onu poznatu „drž'te lopova“.

Piše: Husein Mehmedović

Ono što želim ovdje istaći jeste sveopća hajka koja je pokrenuta protiv prosvjetnih radnika, učitelja, učiteljica, nastavnika i profesora, upirući prst u njih kao najveće krivce za hudo stanje ovog društva i generatore negativnih pojava. „Nekad su učiteljice bile kao majke, a danas su samo puke prenositeljice znanja“ – veli u kameru neke od televizija jedan iz Vijeća roditelja, „Šta uče ovu djecu u školama?“ – odjekuje sa svih strana. Stvorila se slika kako su svi segmenti ovog društva, porodica, mediji, skupštine i vlade zdravi i kuražni, samo je škola taj remetilački faktor koji kvari našu omladinu. Nekako bi se i moglo naći razumijevanje zašto roditelji traže krivca u prosvjetnim radnicima (lakše je okriviti drugog, nego preuzeti odgovornost), ali kako razumjeti ministra koji niti jednom riječju nije zaštitio škole niti prosvjetne radnike nego je po oprobanom receptu dodvoravanja biračima i sam počeo pljuvati po njima. Kap koja je prelila času jeste ministrovo obećanje koje je prenio direktorima škola da će se pojačati neuropsihijatrijski pregled zaposlenika prilikom ljekarskog pregleda. Svakakvih optužbi do sada je bilo, ali niko nas nije proglasio ludim. Doživjeli smo i to. Naravno, ni direktori nisu stali u odbranu svojih zaposlenika, a ni Sindikat nema vremena, jer se bavi šinterajem i ganjanjem cuka po Sarajevu.
Licemjerno je, nemoralno i bezobrazno optuživati prosvjetne radnike za bilo šta loše u obrazovanju i u društvu općenito kada su im sve poluge odlučivanja oduzete i prenesene u Ministarstvo i Vijeće roditelja.

Nisu prosvjetni radnici donosili zakone i pravilnike. Mijenjali su se ministri i svaki je ponesen mesijanskim zanosom kako je Sarajevo čekalo samo njega da svojim reformskim plugom zaore po obrazovnim njivama, doveli prosvjetne radnike u poziciju da se svi drugi više pitaju nego oni. Samo vlast koja ne zna šta hoće, ili možda koja ne zna koliko je obrazovanje važan resurs, može dopustiti da joj obrazovnu politiku kroje razni mešetari iz nevladinog sektora i drugi neformalni centri moći koji nemaju nikakvu društvenu odgovornost.

Licemjerno je od prosvjetnih radnika tražiti da se odupru pritiscima koje na njih vrše roditelji (koji, da napomenem, imaju presudnu ulogu u upravljanju školom) kada su u pitanju ocjene, izostanci pa i vladanje kada i sam ministar, u čijim su rukama sve poluge izvršne vlasti, ne može da se odupre nego zbog nekolicine telefonskih poziva u Ministarstvo obustavlja nastavni proces. Nisu prosvjetni radnici mijenjali Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, pa izmijenili sastav Školskih odbora i ubacili tri člana iz reda roditelja, a dva iz reda zaposlenika (što je u suprotnosti s Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 51. koji propisuje princip ravnopravne zastupljenosti zaposlenika, osnivača, lokalne zajednice i roditelja) nego je to uradila Skupština KS-a na prijedlog Ministarstva za odgoj i obrazovanje KS-a. Valjda Ministarstvo treba objasniti zašto je prosvjetne radnike dovelo u neravnopravan položaj i zašto sa sebe skida odgovornost uzimajući sebi samo jedno mjesto. Nisu prosvjetni radnici dali tumačenje člana Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju koji govori o pravdanju izostanaka na način da roditelj može pravdati tri dana uzastopno, pa naredne sedmice tri dana, pa opet naredne… nego je to zvanično tumačenje iz Ministarstva koje je tim tumačenjem prouzrokovalo milionske izostanke, a od nekih učenika i roditelja napravilo kalkulante koji sami odlučuju kada će ići u školu, a kada neće. Nisu prosvjetni radnici uradili bilo šta što bi rušilo stručne institucije koje se bave obrazovanjem, nego je Ministarstvo pokrenulo procese ukidanja Prosvjetno-pedagoškog zavoda i time faktički škole ostavilo bez stručnog nadzora, pa valjda je normalno i moralno da onda to isto Ministarstvo preuzme na sebe odgovornost za procese u obrazovanju i objasni prosvjetnim radnicima, a i ostalim građanima šta smjera i kuda nas vodi.
”Ne dozvoliti da manjina neodgovornih roditelja i cyber besposličara naruši taj sistem”

Naravno da ne želim idealizirati stanje u obrazovanju i prosvjetne radnike prikazati kao bezgrešne ljude i apsolutne profesionalce, ali želim kazati da je sataniziranje institucija i osoba koje odgajaju nove generacije najgori mogući put kojim idemo. Negativne posljedice tog puta osjetit će svi; prosvjetni radnici (oni možda ponajmanje), obrazovne institucije, roditelji, ali novi naraštaji najviše. Rušeći dignitet i dostojanstvo učitelja mi trajno nanosimo štetu generacijama koje neće imati respekta i poštovanja prema bilo kome. Ponajbolji primjer je najnoviji slučaj iz OŠ Hrasno o kojem saznajemo iz medija da neki roditelji traže i insistiraju da se strožije kazni nastavnik koji je zaspao na času, a kojeg su učenici slikali svojim mobitelima. Objašnjenje koje je dato da je nastavnik pod medikamentom terapijom osjetio umor i zaspao nikoga ne zanima. Normalan čovjek se pita da li prosvjetni radnik ima pravo da bude star, ima li on pravo biti bolestan i slab. Normalan čovjek se zabrinuto pita kako nikom od učenika nije palo na pamet da pozove pomoć. Zar ovo nije bila situacija u kojoj se učenicima trebalo objasniti kako moraju imati senzibiliteta prema starijima i bolesnima? Omalovažavanje prosvjetnih radnika i obrazovanja općenito već daje negativne posljedice, jer niko ne želi upisivati nastavničke fakultete tako da će prosvjetom se baviti samo oni koji nisu mogli upisati neki drugi „ozbiljniji“ fakultet.

Svaljujući svu odgovornost na obrazovne institucije i prosvjetne radnike zamagljuju se pravi izvori problema, jer u poređenju s drugima obrazovanje je još najzdraviji segment našeg društva. Šta je s porodicom? Koliko je ova generacija zrela i odgovorna možda najbolje govori podatak koji je nedavno objavljen da na općinskom sudu Sarajevo dnevno čeka na razvod i do 70 brakova. Problemi koji dovode do razvoda ne traju dan-dva, niti samo mjesec, nego traju i godinama. Razvod braka je samo kulminacija nesređenih odnosa u kojima žive, odrastaju i odgajaju se djeca koja dolaze u školu. Šta je s medijima? Mediji su ti koji imaju dominantnu ulogu u formiranju mladih osoba. O kvaliteti naših medija suvišno je govoriti. Nema granica niti ograničenja. Najgledanije emisije u udarnim terminima predstavljaju lude i zbunjene porodice nudeći njihove aktere kao uzore i heroje.

Odgovornost prosvjetnih radnika za stanje u obrazovanju moći će se tražiti onda kada im se da mogućnost odlučivanja i kada državne institucije budu uvažavale njihov stav i njihovu riječ. Sve dok im budu drugi birali rukovodioce, dok roditelji mogu upisati, ispisati i ponovo upisati svoje dijete gdje žele i kada žele a da ih niko ne pita za razlog, dok budu morali pravdati izostajanje s nastave učenicima koji hodaju oko škole jer njihovi roditelji kažu da su bolesni, dok veliki broj djece bude sjedio na klupi na časovima tjelesnog i zdravstvenog odgoja jer su roditelji poručili da ne rade danas, itd. dok je takva situacija neka se odgovornost za negativne procese traži na drugom mjestu.

Ono što je sigurno, naš obrazovni sistem nije najbolji, nije ni među boljima u svijetu, ali je škola jedan od najboljih i najsigurnijih ambijenata u kojem borave naša djeca. Tamo djeca ne uče od svojih nastavnika ni psovati, niti vrijeđati, a niti ih se uči nasilju. Istina je i to da se najveći dio odgojnih nastojanja prosvjetnih radnika svodi na dekontaminiranje učenika od raznih utjecaja koje učenici donose u školu iz drugih ambijenata. Oni koji ne rade u obrazovanju i ne znaju koliko je opasno ono što neka djeca donose od kuće.

Učiteljica i škola su uvijek asocirale na radost, nježnost, toplinu i lijepe uspomene. Tako je bilo i tako je i sada kod većine. Ne smijemo dozvoliti da nam manjina neodgovornih roditelja i cyber besposličara naruši taj sistem. Svaki prekršaj prosvjetnih radnika treba procesuirati i ako se dokaže odgovornost treba najoštrije sankcionirati ali predstavljati takve rijetke pojave kao pravila, satanizirajući prosvjetne radnike i iživljavajući se na njima radimo u korist svoje štete i nepopravljive štete novih generacija, piše Radio Sarajevo.

(Crta)

Komentari

komentara