Stari, lijepi moj, ja te znam!

13

Godine 1557, naredi sultan Sulejman Veličanstveni da se izgradi most, od kamena, da zamijeni drveni koji je premoštavao čigrastu zelenu rijeku. I dade se na rad mimar Hajrudin, da izvrši naređenje. Poveza hercegovački kamen željeznim klinima, olovom i jajetom. 7. jula 1567 godine na njega je kročila prva noga mostarske raje.

Nosio je 427 godina na sebi milione ljudskih briga, radosti, lansirao je milione lasti u smaragdnu Neretvu, ali jednom fašisti je nešto strašno ostao dužan. On, most, onako vitak i visok, držao je dvije pole kugle zemaljske da se ne rastave, a fašista to nije htio prihvatiti.

Gađao ga je sa šezdeset topovskih đuladi, na svakih hiljadu svojih koraka koje je pružio preko njega po jedno. Gađao ga je ponosnog. Gađao ga je gordog.

Fašista je 9. novembra poslao šezdeseto đule. Ujutro, još okupan izlazećim suncem, Stari se pustio svojoj rijeci. Legao je razočaran da se sakrije od ljudi, sa brigom ko će njihove korake nositi, sa tugom što to više neće biti on. Legao je, zatvorivši oči na zlo ljudi koji su odustali od ljudi, koji su oslijepili za ljepotu, za ljubav, za mir. Legao je da sačeka dan kad će ga probuditi oni koji ga vole.

A pole su se razdvojile. Vijekovima daleko. Razumom daleko. I opet Stari, vitak i visok, vuče, stameno, kameno, tvrdo privlači pole blizu.

Njegovo je da privuče pole zemlje bliže, moje je da mu pomognem, i ne dam fašisti da živi i da se ukotvi.

“Sam oblik mosta ima svoju priču, kaže se da on predstavlja život… da sam most predstavlja jednu polovinu kruga, a njegov odraz u vodi je druga polovina kruga, a ta cjelokupna slika predstavlja život.”

Stari, lijepi moj, ja te znam!

Komentari

komentara