Tekst vrijedan svake sekunde čitanja: Ko si kad si sam/a

609

Odrastala sam uz stav da je tuđe mišljenje jako važno. Čitavu srednju školu sam vodila borbu oko izlazaka, odnosno satnice i minute u kojoj bih se morala nacrtati kući.

Kao samohranoj majci, mojoj je bilo izuzetno bitno ne dati povoda i prostora komšiluku, mahali i rodbini za komentare. I za priču. Šta će ovaj ili onaj reći, a ne nedostatak povjerenja, je bilo glavni problem u produženim izlascima, putovanjima, kampovanjima i šansama koje su se nudile. A ja sam se uvijek pravdala time da ako već želim da zabelajišem, ne trebam ponoć i da bilo šta što bih mogla zgriješiti, ako zaista želim, mogu bilo kad. I sigurna sam da su opet našli nešto za prokomentarisati.

Mama se nakon očeve smrti prestala šminkati i dotjerivati. Mnogi su je nazivali borcem. Kone su joj govorile da je „prava udovica“, mada mi još uvijek nije jasno kako ova sintagma i u kojem kontekstu može i treba biti kompliment. I kakvo je ovo priznanje i oda. Znam da su je željele pohvaliti i pokazati da su vidjele i zapazile odricanja, žrtve, poslove koje je radila i stalna žurenja kući. A ona je bila zahvalna što tako misle o njoj.
Mama je najbolja majka koju smo mogli imati, bez obzira na razilaženja u mišljenjima, na drugačija shvatanja ili neshvatanja. Ali bi mi bila podjednako dobra i da je stavila ruž povremeno. I da je više puta izašla na kafu s drugaricama, da je 8. mart, svoj rođendan ili bilo koji drugi dan iskoristila da otputuje, zaboravivši katkad na nas troje, dopustivši sebi da se smije od srca, razdragano, djetinje i glasno. Da obuče suknju. Da je boli briga. Da opsuje. I život i obaveze i stres i moranje i mahalu. Pa makar nikom drugom i ne bila dobra.
Njihovo se svakako ne računa. Jer uviđam da je pored mame život prošao. Ja sam se udala, brat se oženio, najmlađi je na fakultetu, a mama je sama. I koliko god puta da joj dođemo, da je se sjetimo, da je obradujemo pažnjom ili sitnicom, ili pozivom, ona je sama.
Sama je kad legne uveče.
I ono što me najviše boli je što nije više mislila na sebe. Što nije više voljela sebe. Što nekad, nekim danom u sedmici nije bila sebična i rekla da je taj dan samo njen. Što svoj život nije podijelila jednako na četiri dijela i što nam je tako nesebično razdijelila i svoju četvrtinu. Šta da je bilo ko rekao i pomislio da je nemarna i sebična kad ona ujutro stane pred ogledalo i zna da nije?
Tek kad sagledam prošlost, vidim da sam i sama prečesto radila nešto što su drugi očekivali od mene, trudila se da ugodim, da ljudi oko mene budu zadovoljni, da ne iskvarim, ali se znalo desiti i da nakon što nešto uradim ili radim konstantno, onog jednog puta kad ne mogu, dolaze prigovori i sve se prethodno zaboravi. Ili, ako ugodim dvjema osoba, sigurno će se naći barem dvije, čisto zbog protuteže, koje neće biti zadovoljne tim istim činom. I onda sam se pitala:„A gdje sam tu ja?“
I sad pitam: Zašto je njihovo mišljenje uopšte bitno? Mi smo takvi kakvi jesmo. I uvijek ćemo se nekome sviđati više, nekome manje. Nekome se nećemo sviđati uopšte. Pa šta?
Što sam starija sve više shvatam nebitnost toga da se dopadnem nekome. Da neko misli kako je dužina moje suknje uredna i primjerena. Ili da sam se ošišala po njihovoj mjeri. Da je moj izbor i način života genijalan ili najveća glupost na svijetu. Da sam u pravu. Da radim baš onako kako bi oni da su u mojim cipelama. Nisam se rodila da ugodim čovječanstvu. Shvatila sam koliki je izvor sreće napustiti nešto što te tišti, ne učestvovati u nečemu što ti se ne sviđa, pozdraviti se, poželjeti sve najbolje i otići.
Nekad jednostavno ne staješ u nečije okvire jer su isuviše mali. Opet, neki su nam preveliki. Ali svako od nas ima vlastiti.
Zašto ne biti najbolji sebi? Najbolji što možeš biti. Najbolja. Raditi na tome da si ujutro, po buđenju, zadovoljan sobom. Ili uveče, kad odeš na počinak i kad savjest radi (ako radi), kad te stižu djela i nedjela. A ti pomisliš da se nemaš čega stidjeti.
Je li vam se desilo da vas nakon šišanja pitaju:“Šta si to uradila od sebe!?“, ili da kupite automobil, pa vas dočekaju dušebrižnici sa salvom pitanja, savjeta, zašto baš taj model, što nisi benzinca, što si taj motor, pa kako da odgajate vaše dijete, u koju školu treba da ide, šta treba da gleda, oblači, radi, jede, sluša, je li vam vakat da završite falkultet, da se udate, da se porodite, jeste li papučari ako volite svoje djevojke, ili ste glupače ako volite svoje muževe, ili ste idioti ako ne želite na fakultet. Treba svijetu i molera i frizera i vozača i majstora i pekara. 
Kalupi, kalupi, kalupi.
Kalupi.
A, samo u svoj stanemo.
Ljudi prožive živote maštajući kako će jednog dana biti nešto. Kako će sutra učiniti ono. Kako neće više mariti za ovo. Snivaju san o životu koji žele da žive umjesto da zaista žive i prestanu grickati dane kao miš. Trpaju se u nečije okvire. Prisilno žele da se dopadnu. Da se o njima kaže lijepo. Jeste, lijepo je kad se o tebi dobro misli. Ali se to pika samo onda kad to i jesi pravi ti. I kad su to Pravi Ljudi. Oni čije je mišljenje jedino bitno. A Pravi, gle apsurda, nikad i ne pitaju.
Ako želiš da putuješ, putuj.
Ako želiš da posjetiš Irsku ili osvojiš Maglić kad svi idu u Parize, gradove svjetlosti, Bangladeše i ostale ćoškove svijeta, otiđi u Irsku ili na Maglić. Nahrani svoje srce i svoju dušu. I bit ćeš sretan. Bit ćeš dovoljan sebi.
Ako nekoga voliš, reci mu. Ako nešto ne voliš, ako ti se ne sviđa, ako ne jedeš brokule ili crveno meso, zašto bi ih jeo? Jer ti ih jede partnerica?
Ako voliš pse, kupi psa. 
Ako želiš da dođeš u 2 kući, dođi. Nisu ništa uzorniji ni oni koji u 2 ujutro vire kroz šube i zavjese ko je kad i s kim došao. Ko je koga dopratio. Koliko su se zadržali ispred kuće.
Ako ti je vruće, raskomoti se. Šta ako svi nose jaknu?
Ako si nesretna na fakultetu jer si teško s 18 godina mogla donijeti zrelu i racionalnu odluku, izaberi neki drugi. Pronađi se. Nemoj da imaš diplomu koju ne želiš, posao koji proklinješ svako jutro, život koji ti se ne živi jer nije tvoj. Postat ćeš nezadovoljna i ogorčena. I nesretna. I sa zavišću ćeš posmatrati nasmijane i sretne ljude razmišljajući kako si to mogla biti ti.
Ako uživaš u momentu, u večeri sa dragim, toplini, svijećama i romansi, zašto ti je bitno da objaviš sliku, pa da sav svijet vidi kako je vama lijepo?

Nemojte me, neki, pogrešno shvatiti. Nije ovo poruka da se srlja, da se bude namćor, čangrizalo i samo svoj. Ne.
Ovo je poruka da živiš svoj život, ne tuđe i ne dopuštaš da iko živi tvoj. Budi svoj problem, ali i svoje rješenje.

Ionako je nemoguće ugoditi narodu, pa zašto, za promjenu, ne bi ugodili sebi?

Tekst preuzet sa: Buka.ba (Autor:Aldina)

Komentari

komentara