Umro posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji

494

Posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji Šemso Šiljak preminuo je  u 89-oj godini života u kolektivnom centru Balkan u Goraždu gdje je godinama stanovao.

Ubio sam dva čovjeka. Neka je smrtna ćelija, baš me briga”, rekao je 2014. u razgovoru za zagrebački 24sata nakon više od 30 godina od dvostrukog ubistva tada 87-godišnji Šemso Šiljak.

Tri godine u šumi

Za svoje je zločine u bivšoj Jugoslaviji bio osuđen na smrt strijeljanjem. Šemso je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh čiji je brat, porezni inspektor, otkrio utaju poreza u Šemsinom kafiću u mjestu Mravinjac kraj Goražda u istočnoj Bosni. Dvostruko ubistvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso poput gorštaka više od tri godine uspješno skrivao u šumama oko Goražda.

U tome mu je pomoglo iskustvo iz partizana, a nakon rata se, pričalo se, jedno vrijeme odmetnuo i u neku vrstu drumskih razbojnika, zbog čega je odslužio deset godina zatvora prije ubistava. Hapšenje Šiljka, dvostrukog ubice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas u Goraždu, veliki događaj.

Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama, upravo tada se “zagledao” u svoju suprugu. Dok je bio vlasnik kafića, bio je poznat kao čovjek s manirima, zgodan i lijepo odjeven. Tokom prošlog rata je nestao i niko nije znao gdje je. Pričalo se da je negdje u Sarajevu, a nakon povratka u Goražde nije se vratio supruzi koja živi u centru grada, a nije bio u posebno dobrim kontaktima ni s kćeri i dvojicom sinova. O svemu što je proživio, Šemso nikad nikome nije pričao, i sve što se zna o njegovim hajdučkim danima bazirano je na nagađanjima.

Do smrti je živio u kolektivnom izbjegličkom centru Balkan na rubu Goražda gdje žive stariji ljudi koji nemaju nikoga da se o njima brine.

– Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u martu 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam – ispričao je prije tri godine Šemso.

Na odluku suda se žalio.

– Poslije smrtne ćelije bilo je – ili metak u čelo ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati 1980. godine, umro je Tito… Nakon njegove smrti došao je načelnik, pozvao me je da siđem i rekao: “Oslobodili su te smrtne kazne, odslužit ćeš 20 godina”. Nakon više od dvije godine čekanja da dobije metak u čelo saznao je da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica.

Pomilovanje Alije Izetbegovića

– Trebalo je u Zenicu ići na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Došla su dva stražara, svezala me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, pa pobjegao iz zatvora. U Zenici su me smjestili u Staklaru, zgradu broj 2. Tamo sam proveo 40 dana, a poslije toga su me prebacili u Livnicu na teški rad – kaže Šemso koji je u Livnici proveo šest godina.

Predsjedništvo Jugoslavije smanjilo mu je kaznu za pet godina, a kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović pomilovao je sve koji su u zatvoru navršili 60 godina.

– Pomislio sam: ‘Hvala ti lijepo Alija’. Eto, tako ti je to – rekao je Šemso.

– Čim su me uhvatili, bio sam siguran da mi nema druge nego smrtna kazna. Poslije sam doznao da je prije moje presude bila izvršena posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji. U to vrijeme ja sam bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu – ispričao je Šemso. Izvršenja su obavljali na planini Trebević, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenike bi obavijestili 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od porodice.

(Oslobođenje)

Komentari

komentara