Gradačac: Svi poslovni prostori u rukama lokalnih moćnika i članova NO (VIDEO)
U Gradačcu radnici svjedoče: firmu su im namjenski sunovratili, likvidirali, radnike ostavili bez uplaćenih doprinosa, pokrali im dionice, pa konačno i pravo vlasništva. Oteli su godinama razvijani Trgocentar, čiji su prostori prvobitno procijenjeni na 34 miliona maraka. Nadzorni organ lako se namirio. Većina njegovih članova ušla je u prostore Trgocentra. Oni koji ih iznajmljuju plaćaju najmanju kiriju u državi. Osam godina borbe protiv uvezanih, od općine do suda.
Trgocentar je bio nekada respektabilna firma. Brojni poslovni prostori bili su u njenom vlasništvu, u Gradačcu i u okolnim mjestima. Upošljavala je više od 500 radnika.
“Firma je bila vrlo prostrana, jedna od najjačih u sjeveroistočnoj Bosni, pa čak do Slavonije. Mnoge su porodice u njoj bile zaposlene i našle zadovoljstvo u tom radu”, prisjeća se Bakir Softić.
Sada o Trgocentru svjedoči samo pokoji natpis. Sve je, tvrde oštećeni, koji su firmu i podizali, otišlo u privatne ruke, i to ne svačije, već one koje su se naslanjale na rukovodstvo. Pustoš je zavladala samo za radnike koji su, iako su imali udio, ostali bez ičega. Firma je 1991. godine ušla u privatizaciju po tadašnjem tzv. Markovićevom programu, ali sve to je nesretni rat prekinuo.
“Trgocentar je imao vrijednost 34 miliona. U tzv. velikoj poslijeratnoj privatizaciji, mi radnici smo čuli, jer ne znamo mnogo o tome, da je uplata bila veća nego vrijednost, pa se onda prešlo u neku malu privatizaciju, pa je smanjena vrijednost – zbog čega i kako – ne znamo, da je s osnovnim sredstvima bila oko 11 miliona”, navodi bivši radnik Trgocentra Emir Sendić.
Nekretnine su, zapravo, bile mamac. Pogotovo za poslijeratne uhljebe koji su dolaskom do određenih pozicija došli i do informacija o tome šta i kako mogu lako prebaciti u svoj imovinski karton. Poput atraktivnih poslovnih prostora Trgocentra, kojih je samo u jednoj ulici 17-18, navode radnici. I svi oni i danas odlično rade.
Objekata Trgocentra ima i po selima, navodi Sendić. “Međutim, svi su oni iznajmljeni, većinom članovima Nadzornog odbora i krugu njihovih bližih saradnika. I to po nekim minimalnim cijenama, čak i ispod marke po kvadratu.”
Radnici tvrde da je sve vrlo smišljeno odradila grupa predvođena direktorom i trenutnim likvidatorom. “Prvi je Sead Džidić, direktor. Drugi je Sead Huseinbašić, predsjednik Nadzornog odbora. Članovi NO su: Tomo Šimić, Meho Brkić, Ibrahim Mulaomerović i Vahid Džinović. Oni su odlučivali i oni su kasnije sebi i pripojili te objekte”, tvrdi Sendić.
Kriju se danas oni najodgovorniji za propast Trgocentra. Tražimo najprije direktora Seada Džidića. Prva adresa – upravna zgrada Trgocentra u kojoj se, između ostalog, nalaze i iznamljeni poslovni prostori. Tamo, međutim, zaključana vrata. Ipak, uspjeli smo telefonski dobiti gospodina Džidića. Iznenađen je, ali i neraspoložen za bilo kakvu priču o Trgocentru.
Tražili smo i predsjednika Nadzornog odbora Seada Huseinbašića. Informacije su vodile prema firmi Hidra, koja se također nalazi u nekadašnjim Trgocentrovim prostorijama, što potvrđuje i ugovor o zakupu poslovnog prostora. Ugovorene strane su Sead Džidić i Sabaheta Džombić, svastika nekadašnjeg predsjednika NO Suada Huseinbašića. Zakupnina iznosi 2.120 KM mjesečno za poslovni prostor, jedinstven u svijetu. Evo šta sve čini poslovni prostor u Gradačcu: magacin od 600 kvadrata, dvorište i prilazni put 1770 kvadrata, privredna zgrada i dvorište ukupno 467 kvadrata, stan u ulici Ibrahima Kapetanovića površine 41 kvadrat, pa poslovni prostor u Srnicama Gornjim i još jedan u samom Gradačcu. Sve za 2.120 maraka mjesečno.
Huseinbašićevi srodnici rekli su nam provobitno da je nadzorni organ Huseinbašić na putu za Tursku, pa onda da je u Brčkom, gdje ima firmu Hidra Stil. Pisali smo mu, ali ostali bez odgovora. No, nije Huseinbašić jedini s kojim se trgovalo nekretninama.
“Svi su se oni dobro snašli. Ovi što imaju fime su bili uz direktora”, kaže Behija Softić, bivša radnica Trgocentra.
Kontaktirali i smo i Vahida Džinovića, nije bio raspoložen za izjave, ali jeste kada mu je trebao prostor za kafić. Dobio ga je za svega 540 maraka kirije mjesečno. Ugovor to potvrđuje. Sljedeći ugovor direktor Džidić sklapa s članom NO Mehom Brkićem, prema kojem mu izdaje poslovne prostore i samoposlugu u tržnom centru, sve po cijeni od 2.500 KM mjesečno. Još jednom članu NO Tomi Šimiću, Džidić izdaje također površinski velike poslovne prostore u robnoj kući, te suteren i zemljište za nešto više od 3.000 mjesečno.
“Tu su izvršena ulaganja koja se nisu smjela zakonski uraditi, jer zakon nije dozvolio nikakvu dokapitalizaciju u likvidacionom postupku pogotovo. U nas nije bilo ulaganja samo u objekte nego su i iznova objekti pravljeni”, navodi Sendić.
Džidić nije izdavao protore za sitne novce samo svojim saradnicima već i preduzećima. Poslovni prostor u robnoj kući Gradačanka Hrvatskim telekomunikacijama za svega 450 maraka mjesečno. Dalje, Muneveru Novaliću dat je prostor s magacinom, zemljište i srušeni objekt u Ledenicama Donjim, sve za 655 maraka mjesečno. U blizini se nalazi i poslovni prostor sa zemljištem koji je nekada bio vlasništvo Trgocentra, a sada je u vlasništvu dajidže Seada Džidića, koji je dobio zbog potraživanja prema Trgocentru, svjedoče nam radnici.
“Prodavali su kome su htjeli i ko im je bio podoban. Niko od nas radnika Trgiocentra nije mogao doći do toga, niti su nam ponudili. Nismo znali šta rade. Šta su htjeli to su i uradili, sve su rasprodali”, kaže Šefika Delić, bivša radnica Trgocentra.
Nije se samo rasprodavalo ili za sitno iznajmljivalo – nego se i pozajmljivalo.
“Davano je, recimo, nekim privatnim firmama i po 50.000 maraka pozajmica. Nekakvi otkupi poljoprivrednih proizvoda, iako mi nismo imali veze s poljoprivrednim proizvodima. Nas poljoprivredna proizvodnja nije zanimala”, ističe Sendić.
Isplatnice pokazuje da se pozjamljivalo Firmi Dion 24. Prvo 3.500, pa 7.250, te 30 i 50 hiljada maraka. Sve se radilo ratne 1994. godine. Postratne godine donijele su mnogo mutnog, što je rezultiralo likvidacionim postupkom koji, također, ističu radnici, nije rađen po zakonu. Trajao je sedam godina. A radnici odgovornim smatraju i likvidacionog sudiju tada Općinskog suda u Tuzli koja je bila na ovom predmetu.
“Likvidacioni sudija bila je Vahida Halilović. Ona je pozvala direktora, odnosno likvidatora, a on sa sobom vodi nekakvog advokata za firmu, iako nama advokat nikada nije trebao. Ali on ga plaća 8.600 maraka godišnje našim parama. A taj advokat se bori protiv nas”, ističe Sendić.
Kontaktirali smo i likvidacionog sudiju, odaslali upit sudinici Halilović, ali nam je u telefonskom razgovoru rekla da ne želi govoriti o tome, da više nema ništa s ovim predmetom, te da se obratimo Općinskom sudu u Tuzli, od kojeg smo dobili ovaj odgovor: „11. juna 2014. godine predsjednik suda je dostavio postupajućoj sudiji Vahidi Halilović na izjašnjenje, o čemu je ista dopisom informisala predsjednika suda da će dostaviti traženo izjašnjenje nakon izjašnjenja likvidatora.”
Kako tada tako i sada.Konkretnog odgovora nije bilo. Radnici su se obraćali i VSTV-u, smatrajući da likvidacioni postupak nije regularan. Pitali smo i mi: “Ured može potvrditi da je zaprimio pritužbu Emira Sendića protiv Vahide Halilović, sudije Kantonalnog suda u Tuzli. Nakon izvršene provjere navoda pritužba je prošle godine odbačena, o čemu je podnosilac pritužbe uredno obaviješten.”
I pored ovoga, radnici smatraju da se nije ozbiljno pristupilo preispitivanju odgovornosti. Također su podnijeli i krivičnu prijavu protivlikvidatora Seada Džidića i likvidacionog sudije Vahide Halilović. Prijavljeni su za zloupotrebu položaja, nesavjestan radu u službi te krivotvorenje službene isprave. Kako nam je potvrđeno iz Tužilaštva TK-a, izvještaj od MUP-a je stigao prije nekoliko dana.
“Oni su izvršili provjere svih navoda prijave, izuzeli su materijalnu dokumentaciju. Između ostalog, unutar te dokumentacije analiziran je cjelokupan spis Općinskog suda Tuzla o postupku likvidacije ove firme. Trenutno je u toku provjere i analiza izvještaja od strane postupaćeg tužitelja”, navodi Admir Arnautović, portparol Tužilaštva TK–a.
Nekadašnji radnici jakog gradačačkog kolektiva ističu da su prevareni, i da su se samo pojedinici obogatili na konto Trgocentra, pa ipak vjeruju da će pravda doći.
“Ja sam veliki optimist. Nadam se da će jednog dana doći pravda i da će ti krminalci otići s vrha, odatle je sve pošlo”, poručuje Šefika Delić.
Koliko i kako je nastradao Trgocentar, možda najbolje pokazuje slika polupanog prozora na obejktu koji i danas pripada Trgocentru, ali nije rentan niti je otišao u ruke privatnika. Oni na najboljim lokacijama u gradu otišli su u ruke onih koji su imali pravu informaciju u pravo vrijeme i znali da se umreže. Dilema je sada da li će ono što je dato pod zakup i završiti trajno u rukama onih koji su unutra, ili će barem ova borba za pravo, stara osam godina, biti okončana u korist radnika.
Izvor:federalna.ba/Mreža