Kako smo otjerali djecu sa igrališta
Pad nataliteta i sve masovniji trendovi iseljavanja stanovništva, a što obuhvata cijele porodice, lagano ali sigurno se odražava i na sportske kolektive. Da bi stekli pravu sliku problema cijelog regiona, neophodno se spustiti na najniži nivo oraganizovanja.
U dvije gradske osnovne škole u Visokom se danas školuju 82 dječaka iz parne generacije, koja je ključna za formiranje jedne uzrasne selekcije. Krajem osamdesetih godina prošloga vijeka te dvije škole su imale po četiri razreda u jednoj generaciji sa po 40 učenika. Već grubom računicom se primjećuje da je broj djece prepolovljen. I sam taj broj otvara niz drugih nedaća za sportske škole i akademije.
Kvantitet rađa kvalitet, ali u današnjem sistemu samofinansiranja, to otvara i moguće finansijske nedostatke. Baza za naplatu članarina se smanjuje, a povećava se pojedinačno izdvajanje onih koji ostaju trenirati.
Ako još roditelji finansijski ne mogu podnijeti troškove, dodatno se smanjuje potencijal i to prije svega u timskim sportovima. Da je kompletan sistem poljuljan i da to već traje, potvrđuje priča bivšeg rukometnog reprezentativca Jugoslavije i edukovanog trenera Zdenka Antovića i njegovih iskustava u radu sa djecom:
“Trinaest godina sam sa školom rukometa vodio dječake uzrasta od 8-13 godina na turnir u španski Granollers, na jedan od najjačih i najmasovnijih svjetskih turnira mlađih uzrasnih kategorija. Stvar koja mi je umnogome ubila volju za ovakvim načinom bavljenja sportom sa mladima je slučaj iz 2011. godine. Sa ekipom 12-godišnjaka sam došao do polufinala turnira i kada smo trebali ostvariti historijski rezultat, u momentima kada se ‘lomi utakmica’, mene sa leđa povlači jedan od dječaka i pita da uđe u igru. To je dječak koji svojim motoričkim i tehničkim karakteristikama nije bio u stanju odgovoriti zadatku i toga smo bili svjesni svi mi u i oko ekipe. Dobijao je priliku u ranijim utakmicama kada smo glatko pobjeđivali. Na odgovor da sjedne na klupu i da će preostala dva minuta utakmice riješiti igrači koji su već na terenu mi je poručio da on mora ući u igru, jer su njegovi roditelji platili njegov put i učešće u timu kao i svi ostali. Frapiralo me razmišljanje tog dječaka koji je bio upravu. Klub i ja živimo od njegove uplate članarina. Ubacio sam ga u igru i nervirao se. Ispala mu je lopta, izgubili smo napad, utakmicu i finale turnira. Ostatak ekipe mi je razočarano prigovarao, a ja sam shvatio da tu više nema sporta, te realnog i zdravog odnosa trener-igrač-roditelj. Sport je tu prepustio mjesto komecijalizaciji i ne želim da učestvujem u svemu tome.”
BiH od 1992. nije osvojila olimpijsku medalju
Rezultati klubova i sportista potvrđuju stepen stagnacije. A adekvatnog odgovora vlasti, pa i medija još uvijek nema.
“Sport je slika i odraz stanja u društvu. Pad nataliteta i masovno iseljavanje u svakom slučaju utječu na bh. sportske neuspjehe. No veći utjecaj od demografije ima sustavno neulaganje i nebriga svih razina vlasti za sve vidove sporta od vrhunskoga, školskoga, sveučilišnoga, sporta osoba s invaliditetom… Države i s manjim brojem stanovnika od BiH kao što su Island ili Slovenija mogu ostvarivati vrhunske sportske rezultate u kolektivnim sportovima. Slovenija u košarci i odbojci, a Island u rukometu i nogometu. No svakako da su veći broj stanovnika, zajedno sa sustavnim ulaganjem u sport dobitna kombinacija. Zabrinjava podatak da je BiH još od svoje samostalnosti i ljetnih olimpijskih igara u Barceloni 1992. jedna od rijetkih europskih zemalja koja nikada nije osvojila niti jedno olimpijsko odličje”, napominje Miroslav Vasilj sa mostarskog sveučilišta i autor knjige Sportsko novinarstvo.
Izdvaja da Mostar još nema sportsku dvoranu i da se novac ne ulaže u sportsku infrastrukturu. Da cijela zemlja nema strategiju kako sport vratiti na potrebno mjesto, ambasadora zemlje i izvora prihoda.
“Nama su umjesto destrukcije, svađa i poraza u svim vidovima života od gospodarstva, umjetnosti, znanosti pa tako i sporta potrebni uspjesi i pobjede. Ona društva koja to nemaju osuđena su na zaostalost i nestabilnost i stalno prebiru po ranama prošlosti. No čak i kad su horizonti pomračeni postoje staze rješenja – kako to kaže veliki francusko-libanonski spisatelj i akademik Amin Malouf. Uvjeren sam da ljudi ove zemlje to mogu, a da bi se to dogodilo naša ljestvica vrijednosti se treba zasnivati na prioritetima kao što su stabilnost, ulaganje u znanost, proizvodnju, demografske mjere, umjetnost i naravno u sve vidove sporta. Za to se moraju iznaći sredstva u proračunima jer ona očigledno postoje. Oni koji to ne vide promašili su stoljeće. U promicanju takvih vrijednosti veliku ulogu imaju mediji”, kaže Vasilj.
Sufinansiranje članarine za djecu u Crnoj Gori
Resorna entitetska ministarstva ne nude podatke o brojevima djece koja se bave sportom. Kroz programe utroška sredstava sa kriterijima raspodjele tekućih transfera pomažu rad sportista i klubova, ali su svjesni da je to nedovoljno.
“Našem Ministartsvo se do sada nisu javljali predstavnici sportskih klubova, škola niti sportskih akademija kako bi nas obavjestili da zbog nedostatka kvantiteta nisu u mogućnosti ponuditi adekvatan kvalitet”, poručuju iz Federalnog ministarstva za kulturu i sport.
Mnogo bitnijih informacija ne nude ni iz ostalih zemalja regiona, koje u sistemu ipak imaju znatno manje organizacionih problema, a uspjesi njihovih vrhunskih sportista minimiziraju navedene probleme sa masovnošću. Izuzetak je zemlja sa najmanjim brojem stanovnika u regiji, gdje je tamošnje Ministarstvo sporta ponudilo novitete, a školska sportska takmičenja u osnovnim i srednjim školama u prethodne dvije godine bilježe rast broja djece koja se sportom bave u školama za 40 posto.
“Imajući u vidu da plaćanje članarina za djecu koja treniraju u sportskim klubovima istovremeno predstavlja veliki izdatak za budžete roditelja, a nerijetko i ključnu prepreku za uključivanje djece u sport, Vlada Crne Gore i Ministarstvo sporta i mladih su novim Zakonom o sportu kreirali sistem dječijeg sporta putem kojeg će se iz državnog budžeta sufinansirati članarine za djecu koja se bave sportom u klubovima. Sport će, zahvaljujući ovoj novini, koja je jedinstvena u regionu, postati dostupan mnogo većem broju djece, značajno smanjiti roditeljima izdatke, a istovremeno će biti i značajan finansijski podsticaj sportskim klubovima. Realizaciju navedenog projekta započećemo u prvom kvartalu 2020. godine”, navode iz Ministarstva sporta i mladih Crne Gore.
Doživotne i jednokratne nagrade
Da bi se motivisalo djecu i omladinu na što veći angažman u sportu, a što ponekada ne dozvoljava i paralelno školovanje, vlade zemalja su ponudile doživotne i jednokratne nagrade. Tako u Srbiji i bh.entitetu Republika Srpska nosioci medalja sa olimpijada i svjetskih prvenstava imaju sportsku penziju, ali ponovo prednjače Crnogorci.
“Crna Gora se može pohvaliti da je jedna od rijetkih država koja ima doživotne mjesečne naknade za vrhunske sportiste, najveće premije u regionu za ostvarene sportske rezultate na olimpijskim igrama, svjetskim i evropskim prvenstvima. Također, za osvojene medalje u mlađim kategorijama na svjetskim i evropskim prvenstvima sportistima se utvrđuje status perspektivnog sportiste i godišnja stipendija od Ministarstva sporta i mladih. Sa ponosom možemo istaći da navedene novine već daju rezultate, pa tako danas, godinu i po dana od uspostavljanja navedenog sistema, imamo preko 50 posto više medalja u mlađim kategorijama. Svake godine se povećava finansijska podrška nacionalnim sportskim savezima. Kroz njih se podržavaju i sportski klubovi koji se sistemski finansiraju iz opštinskih budžeta, a 12 najboljih klubova iz šesz sportova sufinansiraju se i iz budžeta Ministarstva sporta i mladih”, poručuju iz Ministarstva sporta i mladih Crne Gore.
Radio Bet / (TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Alen Jazić/Foto: Ilustracija)