On je privukao moju pažnju – Dan u Srebrenici…
I dok su se svi digli na noge kako bi ispratili dolazak visokih državnih zvaničnika, ovaj naizgled naivni djed ostao je sjediti.
Odlučio sam slijediti njegov primjer i posvetiti mu apsolutnu pažnju.
Vjerovatno sam u tom trenutku bio jedini kome je on bio zanimljiv, a ne Čedo, Komšić, Zukorlić ili Bakir.
Odlučio sam mu se obratiti sa pitanjem odakle je, kratko je odgovorio – odavde.
Pomislio sam na trenutak da mu smetam, ali je vrlo brzo nastavio priču, bez da sam morao postavljati pitanja.
– Vidiš mladiću, oni dolaze, svakog 11. jula, u skupocjenim automobilima, rade na promociji i skupljanju političkih poena. Dobar marketing zar ne?
– Ali, oni ne znaju kakav je život ovdje u narednih 364 dana, kao ni mediji koji teže senzaciji, ometajući porodice stradalih kako bi uhvatili emotivne kadrove, sprječavajući ih da na dostojanstven način isprate svoje najmilije.
– Zar se svaka suza mora snimiti, zar ovi ljudi koji nas okružuju, zaslužuju biti izolovani od političara; zar na jednom ovakvom, krvlju natopljenom tlu, smiju biti VIP mjesta?
– Naši političari u Srebrenici, zastupaju “njihove” interese, grade “njima” puteve, a postoje sela koja nisu obišli godinama.
– “Njihova” policija nam i danas kuca na vrata i pita gdje smo bili za vrijeme rata?
Većini je Srebrenica važna samo na jedan dan, pa je zaborave u narednih 364.
Ali ja ne mogu zaboraviti, geleri u mom tijelu me stalno podsjećaju…
Gledao sam djeda i tek u tom trenutku sam shvatio i doživio Srebrenicu na jedan drugačiji način, na kakav do sada nikada nisam.
Pomislih u sebi; većina okupljenih u ovom trenutku sluša i posvećuje pažnju pogrešnim ljudima…
Radio Bet : Autor: Dino Kukuruzović