Spalili su je, ali se digla iz pepela: Vijećnica ostaje trajni spomenik pobjede nad agresijom
Prije 34 godine, vojska Republike Srpske, u noći sa 25. na 26. august 1992. godine, započela je granatiranje i sistematsko paljenje sarajevske Vijećnice, tadašnjeg sjedišta Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.
Upravo zato na današnji dan Sarajevo i BiH obilježavaju jednu od najtužnijih godišnjica u svojoj modernoj historiji.
Taj događaj nije bio samo uništavanje jedne zgrade, bio je to pokušaj brisanja pamćenja, historije i identiteta cijelog jednog društva.
Bitno je naglasiti da Vijećnica nije bila vojni cilj. U njoj se nisu nalazili vojnici niti oružje, ali je imala ono što agresoru smeta – čuvala je dokaze o viševjekovnom postojanju i suživotu na ovim prostorima.
Napad snaga Vojske Republike Srpske, koje su pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, grad držale pod opsadom, bio je sistemski i planski čin kulturocida.
Cilj granatiranja bio je jasan – spaljivanjem više od dva miliona knjiga, arhiva i rukopisa pokušalo se uništiti duhovno i historijsko uporište BiH i njenog naroda, kako bi se lakše opravdale teze o nemogućnosti zajedničkog života.
Uništena Vijećnica godinama je stajala kao bolni podsjetnik na agresiju. Njena obnova bila je jedan od najsloženijih poslijeratnih projekata u Bosni i Hercegovini, koji je trajao punih 18 godina.
Stručnjaci su morali raditi s ograničenom dokumentacijom, često se oslanjajući na stare fotografije kako bi vratili autentične detalje prepoznatljivog pseudomaurskog stila.
Napad na Vijećnicu počeo je u večernjim satima. Zapaljivi projektili ispaljeni s položaja Vojske Republike Srpske na okolnim brdima ciljano su pogađali zgradu.
Zbog drvene konstrukcije unutar objekta i specifičnosti zapaljive municije, plamen se nezaustavljivo širio. Vatra je bila toliko intenzivna da su se topili i čelični stubovi.
Uprkos stalnoj snajperskoj vatri i granatiranju koje nije prestajalo, vatrogasci, bibliotekari i obični građani formirali su ljudski lanac u pokušaju da iz vatre spase barem djelić kulturnog naslijeđa. Spašavajući knjige od plamena te noći je poginula mlada bibliotekarka Aida Buturović.
Ono što se desilo Vijećnici u svijetu je kasnije okarakterisano kao kulturocid i memoricid – namjerno ubijanje kulturnog sjećanja.
Danima nakon požara, crni pepeo spaljenih stranica padao je po sarajevskim ulicama svjedočeći o razmjerama tragedije. Spašeno je tek oko 10 posto bibliotečkog fonda.
Ipak, uprkos stravičnom razaranju, Vijećnica nikada nije potpuno umrla. I u formi zgarišta, ostala je simbol prkosa. Tu su se tokom opsade održavali koncerti i izložbe, pokazujući da kultura može preživjeti i najmračnije trenutke.
Danas, obnovljena i svečano otvorena 2014. godine, Vijećnica stoji u svom punom sjaju.
I dok se svake godine 25. augusta prisjećamo izgubljenog blaga koje se nikada neće moći vratiti, sama zgrada svjedoči o neuništivosti duha Sarajeva i pobjedi nad onima koji su ga pokušali izbrisati.
IZVOR:Klix.ba