Izdao Zmaja od Bosne i stao uz sultana, a onda su ga Crnogorci ubili
Na današnji dan 1840. godine, na Mljetičku u Drobnjaku, ubijen je Smail-aga Čengić, muselim gatački, pivski i drobnjački, jedan od najpoznatijih osmanskih prvaka iz Hercegovine prve polovine 19. stoljeća. Njegova smrt ostala je duboko urezana u kolektivno pamćenje, prije svega zahvaljujući epu Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića“.
Hercegovački prvak
Ipak, osam godina prije nego što će poginuti na Mljetičku, Čengić je odigrao još jednu veliku historijsku ulogu – ovaj put u događaju koji je presudno odredio sudbinu Bosne. Bio je jedan od ključnih hercegovačkih prvaka koji su stali protiv Husein-kapetana Gradaščevića i njegovog Pokreta za autonomiju Bosne.
Preciznije govoreći, Smail-aga nije bio Gradaščevićev saveznik koji ga je u jednom trenutku napustio. Zajedno sa stolačkim prvakom Ali-agom Rizvanbegovićem protivio se Gradaščevićevom vodstvu još od početka ustanka 1831. godine i ostao vjeran sultanu Mahmudu II. Hrvatski biografski leksikon upravo Čengića i Rizvanbegovića navodi među hercegovačkim prvacima koji su se usprotivili izboru Gradaščevića za vođu autonomnog pokreta.
Ako se, međutim, govori iz perspektive samog Pokreta za autonomiju Bosne, uloga Smail-age bila je presudna: u odlučujućem trenutku upravo su njegove i Rizvanbegovićeve snage praktično presudile Zmaju od Bosne.
Gradaščević je 1831. poveo pobunu bosanskih prvaka protiv politike centralne osmanske vlasti. Pokret je tražio očuvanje bosanskih prava i znatno veću autonomiju Bosne unutar Osmanskog carstva. Nakon pobjede nad sultanovom vojskom na Kosovu, Gradaščević je u Sarajevu proglašen bosanskim vezirom, ali Porta njegov položaj nije priznala.
Sultan je naredne godine krenuo u konačni obračun.
Odlučujuća bitka odigrala se 4. juna 1832. kod Stupa, pred Sarajevom. Gradaščevićeva vojska sukobila se sa snagama novog osmanskog vezira Kara Mahmud Hamdi-paše i, prema historijskim prikazima, u jednom trenutku izgledalo je da će Zmaj od Bosne ponovo odnijeti pobjedu.
A onda su se pojavili Smail-aga Čengić i Ali-aga Rizvanbegović.
Njihove hercegovačke jedinice probile su Gradaščevićevu bočnu odbranu i uključile se u bitku u trenutku kada je sultanova vojska bila pod velikim pritiskom. Napad s boka, odnosno iz pravca koji Gradaščevićeve glavne snage nisu mogle efikasno braniti, prelomio je bitku. Bosanska vojska bila je prisiljena na povlačenje prema Sarajevu.
Bio je to praktično kraj Pokreta za autonomiju.
Sultanova vojska već narednog dana ušla je u Sarajevo, a Gradaščević se povukao prema Gradačcu i potom napustio Bosnu. Nekoliko mjeseci kasnije otišao je prema Carigradu, gdje je ubrzo umro.
Zato je Smail-aga Čengić u bosanskoj historiji mnogo više od književnog lika iz Mažuranićevog epa. Dok ga je južnoslavenska književna tradicija zapamtila prvenstveno po njegovoj smrti 1840. godine, za historiju Bosne možda je jednako važna njegova uloga osam godina ranije – kada je stao na stranu centralne osmanske vlasti protiv Gradaščevića.
Neposredne posljedice
Poraz Pokreta imao je i neposredne političke posljedice. Ali-paša Rizvanbegović, glavni hercegovački saveznik sultana, nakon sloma Gradaščevića dobio je titulu paše, a Hercegovina je izdvojena kao posebna upravna oblast pod njegovom vlašću.
Smail-aga je nastavio svoju karijeru kao jedan od najmoćnijih ljudi istočne Hercegovine.
Porodica Čengić bila je jedna od najstarijih i najutjecajnijih muslimanskih porodica u Hercegovini. U bici na Grahovcu 1836. Smail-aga predvodio je osmansku konjicu i učestvovao u borbama u kojima je poginuo veliki broj Crnogoraca i Grahovljana, među njima Joko, brat Petra II Petrovića Njegoša, kao i Njegošev sinovac Stevan i još nekoliko članova porodice Petrović.
Upravo će taj sukob imati veliku ulogu i u događajima koji su doveli do njegove smrti.
Od bitke na Grahovcu do 1840. Smail-aga nije dolazio u Drobnjak. Kada je te godine stigao radi prikupljanja harača, protiv njega je već pripremana zavjera.
Krajem jula drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12, održali su tajni sastanak. Prema jednoj verziji sastali su se u manastiru Podmalinsko, dok drugi izvori navode kulu Čupića na Dobrim Selima. Odluka je bila jasna – Smail-aga treba biti ubijen.
Plan je preko Muša Cerovića saopćen Petru II Petroviću Njegošu na Cetinju, dok su drugim pismom u pomoć pozvani Moračani i drobnjački uskoci.
Njegoš je podržao akciju i obećao pomoć u ljudstvu i oružju. Istovremeno su morački glavari počeli okupljati ljude koji će krenuti prema Drobnjaku.
Smail-aga je, prema navodima, raspolagao s oko 500 konjanika i manjim brojem posluge. Zavjerenici su odlučili da ga navedu prema Mljetičku, selu u blizini uskočkih drobnjačkih naselja i nedaleko od Morače, gdje su imali znatno povoljnije uslove za napad.
U njegovoj neposrednoj pratnji nalazili su se Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, dok su među Drobnjacima bili knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih organizatora zavjere, imao je zadatak da dovede uskoke i Moračane.
Čengić je znao da se nalazi na opasnom području i pažljivo je organizirao stražu. Ali među ljudima u njegovoj neposrednoj blizini nalazili su se i Mijo Godijelj, Dimitrije Kovijanić i Milić Tomić, najbolji strijelci u plemenu, koji su imali sasvim drugačiji zadatak – da pucaju u njega kada počne napad.
Oko sat vremena prije zore Drobnjaci, uskoci i Moračani krenuli su prema logoru.
Smail-aga pogođen je hicima iz neposredne blizine, nakon čega je počeo opći napad na iznenađene osmanske vojnike. Prema zapisima na kojima se zasniva ovaj prikaz, poginuo je 81 vojnik iz Smail-aginog logora.
Glava na Cetinju
Njegovu glavu Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka odnijeli su na Cetinje.
Tako je završio život čovjeka koji je u samo desetak godina bio učesnik nekih od ključnih sukoba na prostoru Bosne, Hercegovine i Crne Gore: od gušenja Gradaščevićevog pokreta, preko Grahova, do vlastite smrti na Mljetičku.
U Mažuranićevom djelu ostao je simbol osmanskog nasilnika i haračlije. U bosanskoj političkoj historiji njegova biografija nosi još jednu, mnogo neugodniju dimenziju: dok je Husein-kapetan Gradaščević pokušavao izboriti autonomiju Bosne od Carigrada, Smail-aga Čengić izabrao je sultana.
A upravo je njegov dolazak na Stup 1832. pomogao da Zmaj od Bosne izgubi bitku od koje se njegov pokret više nikada nije oporavio.
IZVOR:DNEVNI AVAZ