KOLUMNA/ Pijaco, mirišeš mi na djetinjstvo. Mirišeš mi na kakao…
Veli: ” S babom ćeš u nedjelju na Arizonu pa ćemo dole kupiti sve za školu”. Uvijek bih se radovala toj kupovini na koju se ponekad znalo potrošiti svega “tlinest malaka” ako bi baba naletio na nekog ljubaznog kineza sa kojima se itekako dobro znao cjenkati.
Dođem kući i velim nani: “Obuče me baba od glave do pete za tlinest malaka”.
Ama nijedan današnji šoping centar ne može da se uporedi s tim. Hoću da vam ispričam i zašto.
U vrijeme kad sam ja pohađala osnovnu školu, barem u mojoj generaciji nije bilo najkica, ni konversica. Nije bilo zato što možda nismo imali instagram, pa nismo znali ni da to postoji. Ne znam… Možda zato što je bila fora da svi imaju iste patike. Daa, nije bilo fora k'o ovo danas, daj samo što niko drugi nema. Jok!
Nama djeci, vrh vrhova bile su crne starke, one za fizičko u školi. Još kad nam za pet maraka roditelji kupe nove novcate-nama je to bilo k'o ovima danas koji najkice okače na instagram uz heštege i ostale besmislice koje prate sve to. Znale su ove crne žuljati prvih par dana, a poslije se navikneš. Podrazumijevalo se da su nove i da prosto tako mora dok se malo ne “rašire”. Pet maraka su, majke mi, bile kod Hazima u prodavnici, a ako si se znao cjenkati k'o moj baba, na gradačačkoj si ih mog'o dobit’ možda čak i dvoje za te pare.
Sva djeca iz razreda, oblačila su se na gradačačkoj pijaci. Kana, Juka, Zerina, Medina, Armin. Svake godine u avgustu mjesecu ista priča s babom. S njim je bilo najbolje otići kupovati odjeću i obuću na pijaci, jer smo uvijek brzo završavali. Za pola sata-plafon. Nakon toga svratimo do babinog jarana da baba popije kahvu, a ja sok od jagode ili topli kakao. Gazda fast fuda na gradačačkoj je dobro poznavao babu, pa sam preko štele umjesto kašike kakaa razmućenog u toplom mlijeku, svaki put znala dobiti i kulu šlaga preko. I mislila kako sam glavna i kako imam najboljeg babu na svijetu.
Prije neki dan kada sam dobila vijest o požaru na gradačačkoj pijaci, sjetila sam se svega… Čini mi se do u detalj. Razmišljala sam o rahmetli babi, o zajedničkim trenucima koje smo dole provodili, o kinezima, o roze haljinici koju mi je jednom kupio, a nije bila u planu da se kupi, o sreći i toplini koju sam tad osjećala. Uspomene i emocije.
Gledam fotografije po portalima, pratim iz minute u minutu. Pakao na zemlji. Zgarište. Tuga, do neba tuga.
Vratim film 15 godina unazad, vidim babu i mene ispred drvenih radnji. Osjećam tkaninu one roze haljinice pod prstima. Miris kakaa. Miris soka od jagode. Vidim mnogo lica prodavača iz drvenih radnji, jedni mi se smiju, drugi mašu, treći oblače cvijetne haljine na one plastične lutke. Kinezi onda ugledaju babu pa počinje šou. Smijemo se svi.
Ja se smijem iskrenim dječijim smijehom na ono “tlinest malaka” pa se zagegam i naslonim glavu na babinu podlakticu.
Presječe me stvarnost. Horor. Čemer.
Ne znam da li još uvijek postoji dijete koje se raduje odlasku na gradačačku pijacu po farmerke ili patike. Ne znam da li postoji dijete koje bi usrećio kakao kod onog babinog ahbaba. Mene je činilo sretnom. I Kanu je. I Zerinu.
Pijaca našeg djetinjstva je jedno veliko zgarište. Gledam na tv-u ogorčena lica prodavača. Sjećam ih se nasmijanih.
Gledam i ne želim da povjerujem. Ko? Zašto? Kako? Ako jeste to što mi prolazi glavom…
Vidim vas kako se ponovo, brzinom svjetlosti dižete iz pepela koji vas je posuo.
Zamislite samo, koliko je ovakvih djevojčica koje su prošle gradačačkom pijacom, kojima ste mahnuli, kojima ste smanjili cijenu patika za markicu da kupe čokoladu.
Zamislite koliko ovakvih djevojčica i dječaka se obuklo za školu upravo tu?
Ne miriše mi na dim i pepeo. Ne mirim se s tim.
Neka još nekoj djevojčici koja će za 15 godina imati uspomene na pijacu i ljude koji tu rade, zamiriše kakao kao kod onog babinog jarana, neka je nasmije kinez, neka je obraduje vaša markica za čokoladu…
Neka vam ovo iskušenje bude podsticaj da možda još neko dijete sačuva uspomene u svom čistom srcu, da ga upravo te uspomene čine sretnim i prate kroz život.
Lijepa pijaca našeg djetinjstva. Pijaca uspomena. Pijaca onih tlinest malaka.
Molim vas, skupite snagu,kako bi to možda bila i nekim generacijama koje dolaze…
D.M.O./Radio Bet Fratello