Živio američki san, ali se vratio u BiH: “Zapad je maćeha, a Bosna je majka”

Mnogi građani odlučuju napustiti svoju domovinu u potrazi za boljim životom u inostranstvu. Ali, ipak, postoje i oni koji, uprkos svim izazovima, biraju povratak. Jedan od takvih je i Emir Džaferagić koji se nakon života u Češkoj, te Americi odlučio vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
Džaferagić je rođen 1981. godine u Banja Luci i imao je kako navodi prekrasno djetinjstvo, puno igre i radosti. Zbog rata njegova porodica je 1992. godine otišla u Češku, u grad Brno.
“Proveli smo tamo tri godine, u periodu kada se Češko-Slovačka raspala, što je dovelo do političkih napetosti”, kaže na početku priče.
U Sjedinjenim Američkim Državama Emir je imao daidžu Mehmeda koji im je poslao garantno pismo, tako su oni 1996. godine stigli u Memphis, Tennessee.
“Došao sam taman na vrijeme za upis u srednju školu. Prvi susret s Amerikom bio je fascinantan – sve je bilo grandiozno, ulice široke, sve je blistalo. Smjestili smo se kod daidže, a roditelji su ubrzo našli poslove”, govori on.
Kao i mnogi imigranti, njegovi roditelji su tako radili teške poslove bez poznavanja jezika.
“Majka je radila noćnu smjenu u pekari, a otac je pakovao hljeb. Također su odlučili ponovo završiti škole i prekvalifikovati se. Nakon deset godina, majka je postala anesteziolog, a otac je radio na intenzivnoj njezi”, priča Džaferagić.
On je kako kaže uz školu počeo raditi sa 16 godina u supermarketu. U Americi se brzo nauči da “nema džabe ručka”, a radne navike se rano stiču kako navodi.
Pritisak na njegovu porodicu tada je bio ogroman, roditelji su radili dan i noć, a on je paralelno s učenjem radio razne poslove.
“Nakon završetka srednje škole upisao sam fakultet političkih nauka u Memphisu. Tada sam počeo uviđati pravo lice tog sistema. Amerika je imala puno mogućnosti, ali osjećao sam se emocionalno i kulturno izolirano. Nedostajali su mi razgovori, prijatelji i toplina koju sam poznavao iz Bosne”, prisjeća se.
Naveo je situaciju u kojoj je za vrijeme Ramazana dok je igrao za jedan fudbalski tim, njegov trener nije imao razumijevanja za post.
“To je bio samo jedan od mnogih primjera gdje je nedostajala empatija”, kaže on u videu za RahatLand.
Nakon završetka fakulteta, roditelji su mu napravili ogroman poklon – platili su sve njegove dugove, uključujući kreditne kartice i studentske zajmove. Kako kaže to je bio najveći poklon koji je mogao dobiti.
“Sa 18 godina dobio sam kreditnu karticu s limitom od 5.000 dolara, što sam brzo potrošio. Ušao sam u ciklus otplaćivanja kamata i uzimanja novih kartica kako bih ostao funkcionalan. To je začarani krug u kojem se mnogi Amerikanci nađu. Bez obzira na primanja, većina Amerikanaca živi “od plate do plate”. Oni s manjim prihodima i oni s većim prihodima često imaju isti stres, samo na različitim razinama. Sistem zahtijeva odricanje, žrtvovanje i konstantno trčanje za boljim standardom”, pojašnjava život u Americi.
Gradonačelnik St. Louisa je proglasio Dan Bosanca, jer su ljudi iz Kladnja, Kalesije, Breze, Ilijaša, Sarajeva, Banja Luke, Cazina i mnogih drugih mjesta izgradili taj grad, kaže Džaferagić, dodavši da je u centru St. Louisa napravljen i sebilj.
“Zapad je maćeha, a Bosna je majka”, kaže on.
Odlučio je da se vrati u BiH zato što svoje najljepše trenutke pamti iz svog djetinjstva.
“Ja sam odlučio da se vratim u BiH zato što svi naljepši trenuci, najveće radosti, najbezbrižniji momenti koje sam ja u svom životu doživio su bili upravo vezani za ovaj narod i ovu zemlju. Sa svojih 25 godina, pred kraj 2007. godine vraćam se u Sarajevu da dam sebi šansu za duhovno-duševni oporavak”, govori on.
Tada je došao u Sarajevo da boravi kod svoje tetke dok sebi ne pronađe stan. Nakon toga je pronašao garsonjeru u kojoj se kako kaže osjećao odlično.
“Nije bilo nikavih obaveza, a ja sam tada dobio vrijeme da razmišljam. Mogao sam gledati u plafon tri sata razmišljajući o svom životu”, dodaje.
“Ja sam živio u kući koja je imala igralište za košarku s dva koša, bazen, i playroom s velikim bilijarom. Znači, živio sam američki san. Materijalno sam bio riješen, međutim osjećao sam tu prazninu u sebi, a ta praznina se u Americi popunjava izlascima, provodima”, opisivao je.
Kazao je kako je nevjerovatno da je iz takve kuće s bazenom i Mercedesom dospio u jednu garsonjeru.
Život u Americi je kako kaže bio programiran, ali je morao izabrati svoj put.
“Ti imaš ispred sebe dva sepeta. Jedan moraš da uprtiš. Imaš sepet da se malo lakše živi materijalno, ali da žrtvuješ svoju spontanost, svoju kulturu, tradiciju, običaje ili da uđeš u finansijsku neizvjesnost ali da ti budeš ti, ono što želiš da budeš”, kazao je.
Navodi da ga je Bosna naučila kako da živi život u mjeri čovjeka, te da kroz život ne može biti sam.
“Došao sam u mahalu gdje nisam znao nikoga. U četiri dana dvije nane su skontale da je došao mladić koji je u Americi ostavio i majku i babu. Peti dan mi je jedna donijela Begovu čorbu. U tom tanjiru čorbe od teta Mevle ja osjetim ljubav i brigu. Može li se to desiti u Americi? Ne vjerujem”, ispričao je.
Napustiti domovinu je težak korak, ali vratiti se i suočiti s izazovima povratka zahtijeva još više hrabrosti.
Radio Bet / Izvor: Tuzlanski.ba