O OVOME SE NE PRIČA: Predstavljamo vam pakao Libije poslije Gadafija!
Pukovnik Gadafi je linčovan od strane mase 20. oktobra 2011. godine, nakon građanskog rata koji je trajao deset mjeseci, a oni koji su digli oružje na višedecenijskog vođu libijske revolucije vjerovatno su se nadali da će izgraditi bolje društvo. Stvorili su fabriku smrti!
Otmice, ubistva, pljačke, sukobi na ulicama, klanja, mučenja… dio su svakodnevice čak i u Tripoliju, srcu i prijestonici države. Obračuni vojske i ekstremista su normalna pojava. Poslanici na zasijedanja skupštine sa sobom nose ručne bombe radi samoodbrane. Sportisti igraju na ivici života i smrti: ako izgube, kreću na put bez povratka. Pripadnici milicija pljačkaju ljude, upadajući im u kuće i stanove, bez ikakvih pravnih posljedica. Silovanja ostaju nekažnjena. Kafići u kojima se okupljaju žene su mete bombaških napada.
Ne postoji red i ne postoji zakon!
2010. godine u Libiji je bilo samo 87 ubistava; 2012. ih je bilo 525, a to je povećanje od 503 odsto! Istovremeno, broj pljački je skočio sa 143 na 783 – povećanje od 448 odsto!
Njihov izvoz je opao sa 1,4 miliona barela dnevno 2011. godine na samo 235.000 barela, koliko izvoze danas. Raznorazne milicije drže nezakonito i na svoju ruku oko 8.000 ljudi u privatnim zatvorima i tamnicama, a najveći broj koje su pustili priznali su da su bili mučeni. Nekih 40.000 ljudi u gradu Tavergi, južno od Misrate, izbačeni su iz svojih domova koji su potom uništeni, vjerovatno zbog podrške pukovniku Gadafiju.
Građanski rat između Gadafija i pobunjenika prikazan je u zapadnim medijima kao sukob između dobra i zla, a ništa nije moglo biti dalje od istine. Gadafi je bio zlikovac koji je uz to i demonizovan, dok su njegovi protivnici tretirani sa velikom dozom naivnosti i nedostatkom skepse, niko se nije potrudio da ih malo istraži dok je rat trajao i zagrebe ispod površine. Nakon toga, zapadni mediji su jednostavno počeli da ignorišu Libiju.
Šta možemo da naučimo iz libijskog iskustva? Možda ovo: građanska, politička i ekonomska prava ne mogu biti osigurana ako ne postoji snažna država. Libija je, baš kao i Sirija, zemlja podijeljena iznutra. Bila je to za vrijeme Gadafija, ali je on uspijevao da održi mir jer je znao bolje nego zapadni vlastodršci, danas je ta podjela otišla u ekstrem, nasilje i smrt.
Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Moamer el Gadafi je od Libije koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi. Od kada je počela libijska revolucija, većina zapadnih medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava sopstveni narod. Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadno evropska i američka medijska mašina i da su neka dostignuća Gadafijeve vladavine sve vreme prećutkivana. Prema sistemu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 odsto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 odsto Libijaca čita i piše, a 25 odsto ima fakultetsku diplomu. Ukoliko bi neki građanin odabrao da se bavi zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno. Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne. Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova porodica. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvek živio u šatoru. Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobijao od države po 50.000 američkih dolara kako bi zasnovali porodicu.
Ukoliko bi Libijac poželio da se školuje u inostranstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje van granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prevoz. Država je čak participirala i u kupovini auta, inače jeftinijih nego u Evropi, pa je subvencionisala kupovinu sa 50 odsto učešća. A kad se već kupi auto, sa benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litar, što je bilo jeftinije od vode. I hljeb je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za 40 vekni. Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano snabdijevanje, ali i porast gradske populacije. Nažalost, tokom bombardovanja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio. Libiju je ostavio bez ikakvog spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, sa početkom revolucije zamrznute širom svijeta. Svaki Libijac koji nije mogao da nađe zaposlenje po završetku školovanja dobijao je novčanu pomoć u visini plate predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobijale po 5.000 američkih dolara. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije. Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme sa ustanicima Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi. Za vrijeme Gadafija svaki Libijac je imao sve!
Želio je da napravi jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.
Libijci nemaju čemu da se nadaju, osim decenija pakla koje su pred njima. Molimo za jedan cinični aplauz Vašingtonu, Parizu i Londonu.
(D.Š.)