Sarajevo je ovih dana bolno, ali je budno: Trenutak kad su mladi konačno pokazali da nisu ravnodušni
Ovo su dani kada se u Sarajevu teško diše. Grad tuguje za Erdoanom Morankićem, tragično stradalim 23-godišnjakom, i za 17-godišnjom Ellom Jovanović, koja se bori s posljedicama sistema operisanog od odgovornosti. Ali dok nas u grlu žulja knedla, kičma nam je ravnija nego ikad. Konačno smo pokazali znakove života.
Tragedije koje nastaju kada sistem zakaže ogole društvo do kostiju. Ne samo kroz bol i prazninu koju ostave iza sebe, nego i kroz ono što dolazi nakon toga. Strašna tramvajska nesreća koja se prošle sedmice desila u samom centru grada, bila je trenutak u kojem je Sarajevo, nakon dugo vremena, moralo pogledati sebe u ogledalo.
I po svemu sudeći, u tom odrazu nije prepoznalo lice naroda koji čeka milostinju pravde, nego lica generacija na kojima ovaj grad ostaje.
Sarkazam življenja u Bosni i Hercegovini: Sigurnost kao ruski rulet
U glavnom gradu države čiji se zvaničnici, barem deklarativno nadmeću ko će nas prije približiti evropskim standardima, jedna obična stvar, kao što je čekanje tramvaja, označila je borbu za život. Ili preciznije – gubitak života. Kakva morbidna ironija.
Dok smo se vozili u gvozdenim sanducima na dotrajalim šinama, godinama su nam servirali priče o “modernizaciji” i revoluciji javnog prijevoza. Čekali smo. Prvo početak priče o realizaciji uopće. Pa smo čekali radove. Mjesecima smo bili strpljivi dok se obnavljala pruga. Slavili smo dolazak svakog novog, moćnog tramvaja koji bešumno klizi po tračnicama. Slušali smo, gotovo iritantno ponavljajuće rečenice, o ispunjenim obećanjima. Razne objave i samopromocije na društvenim mrežama. Ali, nažalost, došao je trenutak da se zapitamo šta se od toga računa danas?
Desio se još jedan propust. I to ne onaj na koji možemo odmahnuti rukom i reći da nas se ne tiče, nego onaj koji ima ime, prezime i godine. Jedan mladi život je ugašen.
Svaka nedovoljno temeljita kontrola, procedura svedena na rutinu i nepravilnost koju je neko “previdio”, postala je dio ove stravične nesreće. Ne zato što je neko tako planirao, nego zato što je mogućnost da se tragedija desi postala nebitna.
Hiljade građana Sarajeva zato je izašlo na ulice, shvativši surovu istinu: “Sljedeći na redu mogu biti ja.“
Klimava kula od karata: Moć koju smo zaboravili da imamo
Istina, ovo nije prvi put u posljednjoj deceniji da Sarajevo traži pravdu. Pokazao je to slučaj Dženana Memića, ali i Davida Dragičevića, koji ni danas nisu zatvoreni. Zatim Džene Gadžun, Džejle Drapić, Edite Malkoč i Selme Agić… Femicidi, nesreće, poplave, požari, katastrofe… Previše toga za jedan mali grad, za jednu malu državu. Previše svijeća zapaljenih zbog tuđeg nemara. I previše roditelja koji traže istinu.
No, ovaj put, nešto je bilo drugačije. Reakcija građana, naročito omladine, došla je instant, bez kalkulacija. Nije bilo čekanja da neko “objasni” kako se i šta se dogodilo. Nismo čekali da se politika presabere i pretvori tragediju u vlastite predizborne poene. Nismo ostali nijemi na ljude koji ne zaslužuju da se koplje lomi na njima. I najvažnije – nismo pristali na tišinu.
Srednjoškolci i studenti, oni koje često nazivamo “generacijom ekrana”, izašli su na ulice. Možete misliti šta hoćete. Da su drčni, nedorasli, neiskusni. Da im ne “stoji” predvođenje bunta, da to ne rade kako treba. Možete misliti i da su generacija bez vizije. Nemarna, bez želje i volje da se bori. Ali istina je da su oni budućnost Bosne i Hercegovine. Budućnost, i mladi na kojima želimo da svijet ostane.
“Majke ne bi smjele učiti kako se pali svijeća za svoje dijete“, “Nije nesreća, sistem je zakazao“, “Nemar je smrtna kazna“, “Koliko naših života treba za promjenu“, “Ovo smo mogli biti mi“, “Korupcija nas ubija“, “Nećemo šutjeti, mladost je ugašena“, samo su neki od natpisa na transparentima koje su pronosali gradom i pred mnogim institucijama.
Ispod snimaka protesta koji se dijele na društvenim mrežama, dobili su, i dobijaju, veliku podršku. Osim građana Sarajeva, svakodnevno ih podržavaju i iz drugih gradova BiH, regije, i iz Srbije. Mladi su stali uz mlade, jer nepravda govori isti jezik svugdje.
Nakon pritiska javnosti, ostavku je dao Nihad Uk, premijer Vlade Kantona Sarajevo. Svoje povlačenje Uk je, između ostalog, opisao i rečenicom: “Mladi su jasno pokazali šta žele”. Ostavku je zatim dao i direktor GRAS-a Senad Mujagić.
Koliko je to bilo iskreno ili iznuđeno, manje je važno. Jasno je da nijedna ta fotelja nije ostavljena zbog naglog naleta savjesti. Učinio je to pušten glas. Jer kad se mladi dignu na noge, politička kula od karata kad-tad se počne klimati.
Vidimo šta možemo i ne trebamo nazad u ravnodušnost
I iako je Sarajevo ovih dana ranjeno, iako ćete vidjeti prolaznike koji sada s oprezom čekaju i na stanicama javnog prijevoza, vjerovatno svi osjećamo isto. Ponos, jer je Sarajevo pokazalo da nije ravnodušno.
Generacije kojima se često pripisuje nezainteresiranost, pokazale su da su konačno prisutne. Ovaj put, mladi su primjer sami sebi, jer se nisu sakrili iza rečenice: “jedan glas neće ništa promijeniti”. Jasno im je da njihova sudbina ne smije zavisiti od nečije dobre volje, nego i od vlastite spremnosti da traže odgovore. Spoznaja je to koja pomjera granice.
I upravo to nam ulijeva nadu. Jer, razloga za borbu ima mnogo. Za početak, a ono osnovno – da čekanje tramvaja ne bude pitanje sreće. Da hodanje ulicom ne bude rizik. Da život u ovom gradu ne zavisi od toga hoće li neko svoj posao shvatiti ozbiljno tek nakon tragedije.
Na kraju, voljeli bismo da više ne izlazimo na ulice zbog smrti. Da nas okuplja ideja, a ne tragedija. Voljeli bismo da živimo u državi u kojoj je sigurnost dosadna vijest, jer se podrazumijeva. A dok ti dani ne dođu, jedno je sigurno – glas mladih konačno je počeo da se čuje.
Sarajevo je ovih dana bolno. Ali Sarajevo je, zahvaljujući njima, i budno.
IZVOR:Klix.ba